Osjetio sam se osobno prozvanim, u prvom redu kao Funtanjan, ali ništa manje i kao dugogodišnji predsjednik Turističkog društva Funtana i osoba aktivna u društveno-političkom životu Funtane kroz čitav svoj životni vijek, reagiranjem donedavnog direktora TZ-a Funtane Tomislava Čoge koje je vaš list objavio 13. listopada, te sam osjetio potrebu da se i sam javim s nekoliko redaka.

Da krenem odmah na stvar: Čogu može biti sram zbog stvari koje je izrekao u navedenom tekstu, a u kojem kaže da je Funtana bila »zaboravljeno selo« prije 1990. godine! Iznijet ću ovdje nekoliko činjenica, čisto da Čogi, ali i ostalim čitateljima »osvježim pamćenje« o novijoj povijesti Funtane, odnosno da mlađi čuju neke stvari koje možda i ne znaju.

Funtana je zaista bila siromašno, poljoprivredno i ribarsko selo nakon Drugog svjetskog rata. Nedugo nakon rata, međutim, pokrenute su neke inicijative koje su Funtanu dovele do toga da bude »piccola Parigi«, turistički biser koji je osvajao prestižne nagrade. Formirali smo ribarsku zadrugu koja je uspješno funkcionirala do integracije u Školjku, koja je davala kruh brojnim obiteljima i imala dovoljno snage i da gradi vlastitu ribarsku flotu. Godine 1957. formirali smo Turističko društvo koje se »noktima i zubima« borilo za dobrobit Funtane i ljudi koji su ovdje živjeli. To je turističko društvo praktički iz ničega Funtanu pretvaralo u turističku destinaciju: pošumljavali smo, uređivali plaže, stvorili kamp Punticu na koju smo doveli tekuću vodu pomoću hidrofora na šterni još 1967. godine, prije nego je 1969. godine došla tekuća voda u čitavu Funtanu. Na Puntici smo izgradili sanitarne čvorove, tuševe, doveli struju.

Hotele i sve kampove koji se nalaze na području Funtane turistička poduzeća stvorila su u tom periodu, kad je zaposlen u turizmu ogroman broj ljudi. Turističko društvo je otkupilo i uredilo zgradu u kojoj je sad recepcija Puntice i galerija »Zgor murve«. Ribarska zadruga je uredila dom u kojem se nalazio jedan od prvih televizora u Istri, dok se televizijski program u Jugoslaviji prikazivao još eksperimentalno. Sve smo radili »na takmičenje«, bez da je itko dobio ni dinara naknade, a vodila nas je istinska ljubav prema našoj Funtani. Gotovo čitava Funtana je sedamdesetih godina asfaltirana, za što sam se osobno izborio kao predsjednik Mjesne zajednice Vrsar. Naš trud, zalaganje i rezultati prepoznati su i od strane Turističkog saveza Jugoslavije koji nam je od 1976. do 1984. godine, u suradnji s magazinom Arena, dodijelio redom Brončanu, Srebrnu i Zlatnu amforu, prestižne turističke nagrade osvojene u konkurenciji svih jadranskih mjesta na slovenskoj, hrvatskoj i crnogorskoj obali.

Funtanu smo, dakle, od mjesta gdje nije bilo ničega doveli do najboljeg turističkog mjesta na Jadranu, osvajača Zlatne amfore, dugogodišnjim radom i odricanjima, vlastitim rukama. Ako svemu ranije navedenome dodamo da su osamdesetih godina u čitavoj Funtani postavljeni kanalizacija i telefonski kablovi, svakome dobronamjernome može biti jasno da su Čogine riječi »škandal« i dokaz prevelike umišljenosti i egoizma.

Ovim sam reagiranjem želio samo ukazati na istinu i činjenice i ono nema nikakve veze s predstojećim izborima u Funtani. Mještani Funtane će sami, svatko za sebe, znati prepoznati tko je najupućeniji i najsposobniji voditi Funtanu u nove izazove. Moja je generacija probleme i izazove u Funtani vrlo uspješno rješavala, za razliku od onog što kaže Čoga.

Attilio Tomac, Funtana