Kapa dolje, majstore!  Što drugo reći ultramaratoncu Robertu Radojkoviću na njegovom sjajnom uspjehu koji je ostvario trećeg dana svibnja na savskom nasipu gdje je održano pojedinačno prvenstvo Hrvatske na 100 kilometara.
Utrku slikovitog naziva “Ultramaraton Forrest Gump 2014”, 33-godišnji ultraš iz Kaštelira Labinci, završio je u vremenu od sedam sati i dvanaest minuta, što je bilo daleko najbolje vrijeme tog kišnog, vjetrovitog i prohladnog dana.
Osvojio je time prvo mjesto i postao prvakom Hrvatske, i to kakvim.  Drugoplasiranog u prvenstvu Hrvatske Ivicu Šakotu iz Dubrovnika ostavio je dva sata i dvadeset minuta, dok je treće mjesto pobjedničkog postolja pripalo Nenadu Šimunku iz Sljemena nakon gotovo deset sati vrtnje po Jarunu (9:59.00).
Da je trenutno kralj regije među ultrašima, pokazao je i generalni poredak.
Zanimljivo je da je drugo najbolje vrijeme ostvarila Veronika Jurišić (Sljeme) koja je stotku prešla za 8:35.29, čime je ujedno postala prvakinja Hrvatske. Treće mjesto generalnog poretka pripalo je Slovencu Borisu Ivanoviču (8:35.58) , dok je četvrti bio makedonski predstavnik Trajče Mihov (8:55.12).
Sve dobri rezultati, no daleko u sjeni Radojkovićeg. Priča o vrijednosti njegovog ostvarenog rezultata tu tek počinje. Da to mogu rijetki, dovoljno govori podatak da je to osmo vrijeme na ovogodišnje 62 održane utrke u svijetu, odnosno samo sedam ljudi na planeti uz Radojkovića trenutno može 100 kilometara istrčati za sedam sati i nešto sitnih minuta. Činjenica koja je svakako vrijedna pažnje, a koju će istarski ultramaratonac imati prilike potvrditi u studenome u Kataru gdje će se održati Svjetsko prvenstvo koje mu je ostvareni rezultat omogućio te će tamo nastupiti u “kockastom” dresu.

Mogao i brže

– Shvatio sam ja dosta prije da imam predispozicije za te ultra duge pruge. Znao sam da mogu biti dobar, mada je postojala određena sumnja da mogu baš toliko. No, vidio sam i na treningu par dana prije kad sam odradio 50 kilometara da bih mogao do dobrog rezultata. Ispalo je odlično. Kad su me iz HAS-a obavijestili da je to osmo vrijeme u svijetu ove godine, rezultat je dobio još više na težini i smatram to velikim dostignućem – rekao je Robert Radojković.
Reći će nam Robert i da je mislio da će biti i koju minutu brži, no nisu se poklopili svi uvjeti, a isto tako konkurencija te tjera da ideš brže, što je u ovom slučaju bio hendikep.

Znao sam da u biti nemam pravu konkurenciju u Hrvatskoj, pa možda ni na Balkanu. Znao sam i da se očekuje puno i morao sam napraviti rezultat i to jako dobar, mada su uvjeti bili stvarno jako loši. Išao sam tih sto kilometara za sedam sati i dvanaest minuta, što je jako dobro. Mada, sad kad je sve gotovo, ostaje dojam da sam mogao i kojih deset minuta brže. Trčalo se na savskom nasipu, dvadeset krugova po pet kilometara. To je otežavajuća okolnost jer kad se vrtiš u krug bude psihički teško. Još nam i vrijeme nije bilo naklonjeno. Prvih pedeset kilometara je bio pljusak, onda je kiša malo stala, ali je konstantno padala. Sedam sati na kiši zaista je zahtjevno. Molio sam se samo da me ne uhvati hipotermija, jer je bilo dosta i hladno.

Pokazatelj vrijednosti

U biti je ultramaraton tako i osmišljen, em što je fizički jako zahtjevan, još je tu i psihička težina i do izražaja dolaze pravi pobjednici. Svatko tko završi takvu utrku mora biti čelične građe i sposobnosti, mentalne i fizičke – istaknuo je prvak Hrvatske, spomenuvši i da je na savskom nasipu u tih sedam sati izgubio sedam kilograma na težini.

Nije mu prvenstvo  Hrvatske prvi ovogodišnji zapažen rezultat. Tek što se izašlo iz zime i višemjesečnih priprema Radojković je nagovijestio bogatu sezonu. Koncem ožujka popeo se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja supermaratona Zagreb – Čazma. Riječ je od međunarodnoj utrci duljine 61 km i 350 metara koja nosi naziv “Od Kaptola do Kaptola” i kao takva predstavlja utrku ove vrste s najdužom tradicijom u Hrvatskoj. Pored toga što će ostati zapisan kao pobjednik 39. izdanja u konkurenciji 80-ak maratonaca iz Slovenije, Austrije, Mađarske, BiH i Hrvatske, Radojković je ušao u povijest time što je prvi hrvatski pobjednik nakon punih 15 godina. Posljednjih je pet godina vladao Mađar Janos Zabari. Ovoga ga puta nije bilo, pa kako bi ušutkao “zle jezike” Radojkoviću nije bilo dovoljno prvo mjesto, morao je i rezultat biti bombastičan. Uspio je dionicu preći za 3:59.00 sati, što je njegovim prethodnicima godinama unazad ostala samo pusta želja, pa i spomenutom Mađaru koji je osvajao pobjedničke pokale s vremenom iznad četiri sata.
– Vrijeme je pokazatelj vrijednosti rezultata. Možeš ti biti prvi, ali ako vrijeme nije bolje od tvojih prethodnika, onda nije sve potpuno. Konkurencija je bila jaka, privlače ih novčane nagrade. No, nije bilo lanjskog pobjednika i još nekih Mađara, pa sam znao da pored prvog mjesta i rezultat mora biti odličan. Pokazalo se na kraju da sam već tu bio u dobroj formi. Rezultat mi je dao motiva i snage te sam se tu odlučio spremiti i za “stotku”.

Puno odricanja

A kako se sprema državni prvak? Priča je to puna odricanja, muke… Dnevno minimalno 20-30 kilometara, jedan dan biciklom, jedan trčanja. Rodni Labinci, pa na Parenzanu, Vižinadu, Ponte Porton, Grožnjan, Buje, Novigrad… Uglavnom, ljudi odu na posao, u školu ili pak po špežu u Trst, vrate se, a on još uvijek trči. No, isplatilo mu se. Titula državnog prvaka nosi i određene privilegije. Nastup u reprezentaciji, stipendiju HAS-a za treću kategoriju sportaša, a čast i zadovoljstvo da ne spominjemo. Sljedeća stanica mu je prvenstvo Hrvatske u maratonu koje će se održati na Plitvicama.
– Moram se sada odmoriti nekoliko dana, pa započeti pripreme za državno u maratonu. To je sasvim drugačiji koncept priprema i trčanja. Isto tako, tamo je konkurencija strašno jaka, cilj mi je i zadovoljio bih se mjestom među prvih deset, a zatim se treba pripremiti za Svjetsko prvenstvo na “stotki”, cilj je tamo ići ispod sedam sati – zaključio je Robert.

Ironmann krajnji cilj

Nastupio je Robet Radojković na spomenutim utrkama za AK Maksimir. No, kako kaže, rezultati su posvećeni njegovom drugom klubu čiji je ujedno i osnivač, Triatlon klubu Tar-Vabriga. Vezano uz taj klub poičnje drugi dio priče. Kao bivšem biciklistu, do 25. godine vozio je naime za Kamen-Pazin, bicikl mu je ostao prva ljubav, rezultati su još uvijek dobri, pa razmišlja o prijavi za državno u kronometru. S obzirom da je novom sportu itekako uspješan pokušava to spojiti te si je za finalni cilj postavio sudjelovanje na jednoj od utrka Ironmana (4 km plivanja, 180 km bicikla, 42 km trčnja). Malo zasad za vrhunskim rezultatima u tri discipline potrebne za tu utrku zaostaje u plivanju. No, nedostaje samo vremena za ubaciti i treći trening, pa nema sumnje da će i taj dio dovesti na vrhunski nivo.

M. Pilat, Glas Istre