Ovoga puta, zid je bio pretvrd, koliko god mi lupali u njega. Odnosno, koliko god oni lupali u njega.
Ako ne može drukčije, onda ćemo pošteno. To je izreka koja krasi naš narod. A li to je nažalost istina koje prekasno postanemo svjesni. Naša se nogometna reprezentacija ipak nije plasirala na Svjetsko prvenstvo. Kada sve fore nisu uspjele, probali smo pošteno, i to na način da smo pokušali pobijediti slabijeg protivnika, nadajući se da će još slabiji protivnik pobijediti jačega. I niti tada nije išlo. Možda smo ispočetka morali ići pošteno, shvatiti da smo u padu forme a da su protivnici u uzletu, i fokusirati se na pobjedu nad slabijima. No, mi smo, glavom kroz zid, išli probati razbiti one super jake. E, kad ni to nije prošlo, tada su jedini krivac ispale, zamisli čuda, prazne butelje vina u malom ribarskom selu u zapadnoj Istri.
Što god, bilo tko sada rekao, samo će ponavljati ono što je netko već rekao, ili napisao. Činjenica jest da je nedolazak na svjetsku nogometnu smotru veliki udarac za reprezentaciju od koje se puno očekivalo, i od koje se posebno očekivalo da odlaskom na Svjetsko prvenstvo osveti nespretno ispadanje sa Europskog prvenstva.
Međutim, ono što treba posebno zabrinjavati jest odnos sviju nas prema ovom porazu. Da smo nacija koja voli pobjeđivati, i koja ne prizaje poraze to smo već davno apsolvirali. Međutim, ovaj trenutni odnos prema reprezentaciji i reprezetativcima, svakako, i prema izborniku, dokazuje da smo određene prioritete ipak pobrkali. Naime, svi su mediji prenijeli prošlo-subotnji izlazak članova nogometne reprezentacije u istarke ugostiteljske objekte i njihovo uživanje u alkoholu, pa i međusobne svađe kao potpuni krah naše reprezentacije i kao dokaz da ništa nije valjalo od samog početka, odnosno kao dokaz da je izbornik Bilić unaprijed pogriješio kada se previše zbližio sa igračima. Vrlo se često može čuti da Ćiro Blažević nikada ne bi dopustio da se igrači na takav način opuste, jer ovoj reprezetnaciji ipak treba čvrsta ruka, poput Ćirine.
Hajmo najprije analizirati samu situaciju u kojoj smo se našli pred zadnje utakmice u kojima je još postojala mogućnost odlaska na svjetsku smotru. To je bila izuzetno teška, izazovna i stresna situacija. A mi smo Hrvati poznati upravo po tome da, kada smo u stresnim situacijama, pokažemo najviše. Je li to baš tako?
Kada pobjeđujemo rutinirano, onda vrlo često prizivamo sreću koja je kumovala našoj pobjedi, dok se pobjedama u kriznim situacijama pridodaju epiteti znanja, umijeća, temperamenta. Probajmo biti objektivni, pa uvidjeti, da smo u svim sličnim situacijama, kada je pobjeda ovisila ne samo o nama, nego i o rezultatima drugih utakmica, ipak imali puno sreće. Na gotovo sve smotre otišli smo na način da je odlazak ovisio o pobjedi naše vrste, ali i o rezultatima drugih utakmica. Možda prijašnji odlasci na svjetske i europske smotre nisu rezultat naše moći u najtežim situacijama, nego puke sreće. Nije li to možda ipak prava istina, zbog koje ipak Bilićev neuspjeh ne treba na tako negativan način promatrati. Drugim riječima, je li moguće da mi rutinske pobjede karakteriziramo kao puku slučajnost samo zbog toga što smo navikli pobjeđivati u teškim situacijama ne shvaćajući da nam je u tim situacijama najviše pomogla sreća, a ne naše znanje.
Sjetimo se samo situacije zahvaljujući kojoj smo otišli na svjetsko prvenstvo u Francusku. Ovisili smo samo o tome hoće li Danska pobijediti Grčku. Kada se sve poklopilo u našu korist samo zahvaljujući pukoj sreći, tada smo bili narod koji pokazuje najviše u teškim situacijama. Što bi bilo da se to nije dogodilo? Kako bi se odnosili prema reprezentativcima da nas sreća nije poslužila?
Nadalje, način na koji tumačimo određeno ponašanje reprezentativaca također pokazuje naše licemjerje. Sjećate li se utakmice između Hrvatske i Irske, u kojoj smo golom u zadnjoj minuti dobili priliku sudjelovati na Europskom prvenstvu 2000? Ta i sve slične utakmice vrlo se često karakteriziraju kao utakmice u kojima je pobjedila naša mudrost, naš temperament i naše vrhunsko znanje? Možda je to ipak bila samo sreća?
I tu istu noć, naši su nogometaši slavili pobjedu u kafićima uz flaše piva. Neki su se i potukli sa novinarima dok su ih slikali. Je li to bila ta črvsta ruka koju Bilić nema, koja dopušta igračima da se tuku po kafićima i da alkoholom slave pobjede, i koja te iste igrače ponovno poziva u reprezentaciju? Posebno treba istaknuti da su mediji alkoholizirane igrače i nasrtaj na novinare prenijeli na potpuno krivi način, čak se i nacija tome priklonila, a to je da su nogometaši ipak pod posebnim stresom, i da je stresna utakmica kumovala takvom ponašanju.
Zašto je to bitno? Zbog toga što se s pravom postavlja pitanje kako bi mediji prenijeli tu situaciju, i kako bi nacija prihvatila takvu situciju da smo tu utakmicu izgubili? Vjerojatno bi i u tom slučaju komentirali da je tadašnji izbornik izgubio povjerenje igrača, da se reprezentacija raspada i da je alkohol krivac porazu, upravo kao što se sada priča o Bilićevoj reprezentaciji.
Što bi bilo da je Bilić pobijedio Kazahstan sa još većom razlikom, da je Englesku pobijedila Bjelorusija, da je Ukrajinu dotukla Andora? Bismo li sa opravdavanjem gledali na alkoholizirane igrače i njihove međusobne svađe? Što bi bilo da smo imali takvu sreću? Ne, to ipak ne bi bila sreća, to bi bio naš mentalitet, naše znanje, naš dišpet koji je pobijedio. A pijani reprezentativci bili bi idol nacije i medija, jer ipak, pobjedu nekako treba proslaviti. Pardon, sreću.

zzlevak