Netko si je priuštio tjedan dana mora, netko deset, a rijetko tko četrnaest i više dana… Petak je i svi žure doma, što prije to bolje, kako bi se subotu i nedjelju odmorili od ljetnih napora, sredili misli i obavili razne pripremne radnje za povratak na posao u ponedjeljak ujutro. Smiješno ih je gledati kako strpljivo čekaju u redu u automobilima raznih registarskih oznaka: do prije par sati nazivali su ih turistima, a sad pokušavam naći valjanu i znakovitu definiciju, ali uzalud, radi se tek o masi bezimenih osoba koje defiliraju pokraj hrvatskih i slovenskih carinika i graničnih policajaca. Tko više mari za njih?

U kolovozu sam se naslušao jadikovki naših ugostitelja o »prirodi« hrvatskog turizma, odnosno izuzetno niskoj platežnoj moći prosječnog turista koji dolazi kod nas. Ugostitelj je zanimljiva socijalna kategorija: deset mjeseci na godinu prati događaje na domaćoj i inozemnoj političkoj i gospodarskoj sceni poput svakog prosječnog građanina. Sluša i komentira, dijeli žalopojke s ostalim članovima zajednice glede porasta cijena prehrambenih proizvoda i komunalnih usluga, boji se poreza i doprinosa, slijedi trag porasta nafte i naftnih derivata, muku muči s porastom školskih troškova djece, u popriličnoj mjeri poznaje (tešku) situaciju radnika u zemljama iz tzv. eurozone, a ipak kada nastupi ljeto, odnosno sezona, zaboravlja na sve jer turist je neka druga kategorija koja živi na nekom bezvremenskom prostoru koja je tu da ugodi ugostitelju kako bi u dva mjeseca poravnao račune za ostalih deset mjeseci u godini.

Profil ugostitelja koji se ljuti zbog toga što turisti malo troše, što pretjeruju s krumpirom i mineralnom vodom, podsjeća me na starog rovinjskog seljaka koji je vlastitog magarca obučavao radu bez hrane. Jadna životinja jednog dana podlegne od gladi, a seljak će na to srdito: »Kakve li sam ja sreće, tek što se naviknuo na prazan želudac, ostavio me na cjedilu!«

Dakako, to nije tek karakteristika naših ugostitelja, već obilježje socijalne kategorije na širem europskom prostoru jer su svi, bez obzira na predsezonska upozorenja i upute raznih udruga potrošača o sve lošijoj financijskoj krvnoj slici europskog građanina, već u lipnju započeli s teškom ofenzivom povećanja cijena, od usluga na plaži pa do cijena u restoranima, hotelima i noćnim lokalima. Zapadnjaci su umorni, ne znaju više što će sobom, euro ih pritišće, plaće su ostale na vrijednostima iz 2002. godine, kada je uvedena zajednička valuta. Dok sam gledao kolonu bivših turista koji su čekali na izlaz s turističkog poluotoka, sjetio sam se svih poteškoća i nedaća prosječnog građanina europskog carstva blagostanja. Šparao je cijelu godinu da bi barem tjedan dana nekamo otputovao na odmor, čuo je za Hrvatsku, rekli su mu da je nešto jeftinija, da je more čisto i odjurio je onamo s porodicom.

Iz godine u godinu smanjuje se broj ljudi koji si mogu priuštiti plaćanje godišnjeg odmora gotovinom jer se sve više njih priklanja gotovinskim kreditima uz zelenaške kamate koji se nude na svakom koraku. Ipak, porast gotovinskih kredita u Europi nije ni izbliza dostigao stupanj američkog razvoja jer u SAD-u ljudi koriste kredit čak i za kupovinu toaletnog papira.

Kakvu će jesen dočekati građani Europske unije? U Italiji vlada lijevog centra najavljuje da neće povećati poreze, odnosno da će ih čak smanjiti, ali malo tko im još vjeruje. Ono što je sigurno jest da u srijedu počinje nova školska godina i da je talijanska financijska policija odredila temeljitu istragu u gotovo svim većim talijanskim gradovima kako bi stala na kraj masovnom poskupljenju školskih knjiga. Netko očito špekulira i, kao i obično, istraga će se okončati nakon što savjesni roditelji obave kupovinu nužnih knjiga, pribora i pomagala. Udžbenici za prvi razred gimnazije stoje preko 500 eura, a nešto manje za peti razred osnovne škole.

Zanimljivo, Italija spada u red najrazvijenijih zemalja svijeta, članica je tzv. grupe G8, ali u njoj je školstvo izuzetno skup sport. Primjera radi, u Danskoj su školske knjige apsolutno besplatne: djeca uđu u učionice, a na klupama ih čekaju knjige plaćene državnim, javnim novcem.

Elio Velan, Glas Istre