Skandal korupcije u Hrvatskom fondu za privatizaciju i sumnje o direktnoj ili posrednoj umiješanosti u nj bujske odvjetnice Asje Piplović, a u tom kontekstu stalno spominjanje ovećeg zemljišta koje je od HFP-a nedavno pokušao kupiti Grad Poreč, ali i Piplovićkin klijent porečka tvrtka Tim 90 (koja je imala novčano najbolju ponudu, ali je pobijedio »financijerski« program Grada), aktualiziralo je i priču o odvjetničinom angažmanu u uknjižbama zemljišta u korist Grada Poreča, posebice 2003. i 2004. Tadašnji je gradonačelnik Josip Pino Maras angažirao njen odvjetnički ured da identificira zemljišta na koja bi se Grad mogao uknjižiti i to provede. Posao je obavila i za to je tražila 732 tisuće kuna.

Međutim, velik račun izazvao je negodovanje lokalne javnosti, pa i dijela samih IDS-ovih vijećnika iz čijih je redova na čelo Poreča stigao Maras. Osnovano je čak i gradsko povjerenstvo za ispitivanje tog posla, potom otkazana suradnja Asji Piplović početkom 2005. Naposljetku joj je Grad ostao dužan sav taj novac, plus još jedan račun – ukupno oko 800 tisuća kuna koje ona sada potražuje sudskim putem. Aktualni gradonačelnik Edi Štifanić rekao nam je da je predmet na drugostupanjskoj instanci, a nepravomoćna presuda bila je u korist Grada.

Inače, Piplović je u vrijeme Marasovog stolovanja pristojno zaradila od Grada Poreča – za razne poslove 2003. i 2004. isplaćeno joj je oko 400 tisuća kuna. S druge strane, pravdajući svojevremeno u izjavi za naš list visinu računa za uknjižbe (732.000 kuna) Piplović je kazala da je stvarna vrijednost tog odvjetničkog rada – 6.768.842 kune!

Kad smo prije dvije godine opširno pisali o tom »slučaju«, ustvrdili smo da je cijeli taj posao bio prenapuhan, s ogromnom količinom uzaludnog posla obavljenog (i) na teret države (porečke gruntovnice) jer je i pravni laik mogao vidjeti da je većina zahtjeva za uknjižbu nepotrebna ili pak u startu osuđena na neuspjeh. No, gradonačelnik Maras se urbi et orbi višekratno hvalio da je u njegovom mandatu Poreč postao vlasnikom »oko 2,3 milijuna četvornih metara zemljišta i drugih nekretnina čime je gradska imovina uvećana za najmanje 80 milijuna eura«.

Naš je list početkom 2005. istražio te obavljene i pokušane uknjižbe. Našli smo da je predloženo knjiženje na tisuće parcela, ali »uđuture«, zapravo svih na kojima je još stajala oznaka da su »društveno vlasništvo«. Odvjetnica Piplović nam je tada rekla da je riječ o oko 4,5 tisuća parcela ukupne površine 16 milijuna četvornih metara, odnosno 1.600 hektara. Grad se uknjižio na manji dio (po Marasovoj izjavi: 230 hektara), uglavnom samo na one čestice za koje su kao korisnici bili navedeni njegovi razni pravni prednici – najčešće bivša Općina ili još ranije Narodni odbor općine Poreč. Drugim riječima, tu je vlasništvo Grada bilo nesporno i trebalo ga je samo formalno provesti, bolje rečeno ažurirati u zemljišnim knjigama.

Uvidom u te zemljišnoknjižne predmete našli smo da su za stotine, čak tisuće parcela uknjižbe odbijene jer se nalaze izvan građevinskog područja. To je bio lako provjerljiv podatak i zahtjevi za uknjižbe bili su nepotrebni jer je takvo »društveno« zemljište – koje je statusom poljoprivredno ili šumsko – po važećim zakonima vlasništvo Republike Hrvatske. Gotovo jednako besmisleni bili su i zahtjevi za čestice koje su dijelom unutar građevinskog područja jer ih prethodno valja »preparcelirati«.

Poveća skupina »odbijenica« odnosila se na nekretnine koje su upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pojedinih porečkih tvrtki. I tu je, da se imalo pratila ili htjela uvažavati praksa Županijskog suda u Puli, učinjen nepotreban posao jer se to zemljište, ako je u zonama »pokrivenim« prostornim planovima, po »famoznom« članku 47. Zakona o privatizaciji »prenosi« HFP-u, tj. državi.

Među potonjim zemljištima je tzv. turističko, koje u priobalju koriste velike hotelijerske kompanije, a nije im ušlo u pretvorbeni kapital. Na području Poreštine (Grada Poreča i susjednih priobalnih općina) riječ je o oko 500 hektara koje i danas koriste Plava laguna, Riviera i vrsarska Anita (sada Maistra) u svojim hotelskim i apartmanskim naseljima i kampovima. No, njima treba pribrojiti još brojne hektare koje kao poljoprivredne površine koristi porečka Agrolaguna (sada u vlasništvu Todorićevog Agrokora), a nalaze se unutar građevinskog područja.

I većina tog zemljišta također je u vrlo atraktivnom priobalju, u samom gradu Poreču ili unutar sadašnjih ili budućih turističkih kompleksa, poput maslinika između Plave i Zelene Lagune, ili na području Saladinke, Červara i Lanterne. Prema informaciji gradonačelnika Štifanića Agrolaguna samo u katastarskoj općini Poreč koristi 453 hektara »pokrivena« generalnim urbanističkom planom. Doduše valja napomenuti da je dio tog zemljišta izvan prostornog plana, tj. i formalnim je statusom poljoprivredno, a ne građevinsko, ali potonjeg je dovoljno za velike zazubice.

Zato su oko Agrolaguninog slatkog zemljišnog kolača privatizacijski mački obilazili još polovicom 90-ih godina tražeći formulu kako da pripadne lokalnoj samoupravi (dijelom dakako i firmi, a vjerojatno i »posrednicima«). Jedan je porečki odvjetnik tada razradio cijeli model stjecanja vlasništva međusobnim tužbama i nagodbama između lokalne samouprave i tvrtke, ali nije se »našao« na istoj »interesnoj dužini« s ondašnjim porečkim političkim čelništvom. Taj je model 2002. pokušao na 20-ak hektara atraktivnog zemljišta u Poreču i oko njega primijeniti gradonačelnik Maras sporazumom s tadašnjim Agrolaguninim direktorom Đanijem Punišom, ali je to ipak »palo« na uknjižbi u porečkom »tavolaru«, a potom i na Županijskom sudu u Puli.

»Pao« je, drugostupanjskom presudom, i pokušaj Općine Vrsar da se knjiži na neka zemljišta u Agrolaguninom posjedu na svojem području, upravo zato jer ne pripadaju lokalnoj samoupravi nego državi. Propadali su i pokušaji Agrolagune da se naknadno dokapitalizira s oko 150 hektara zemljišta oko Poreča koje od države ima u zakupu za poljoprivrednu proizvodnju.

Na sva ta »sporna« urbanizirana zemljišta se u međuvremenu knjižio HFP ili je podnio tužbe za uknjižbu protiv hotelijera kojima je polovicom 90-ih Općinski sud u Poreču dozvoljavao vlasnički upis na »turističko zemljište« iako im nije ušlo u temeljni kapital. Na neke HFP-ove uknjižbe tužbom je ustala Agrolaguna, kojoj također zemljište nije u temeljnom kapitalu, ali se ni ona ne odriče tek tako vrijednosti koja se danas mjeri najmanje u stotinama milijuna – eura.

Raspolaganje tim ogromnim bogatstvom u turistički, time i građevinski i poduzetnički privlačnim područjima velika je političko-financijska igra koja se već puno desetljeće i pol igra ne samo u Poreču nego u i cijelom istarskom priobalju, te drugdje na Jadranu i, naravno, u Zagrebu. U njoj sudjeluju razni igrači, veliki i mali, domaći i strani poduzetnici i banke, eksponenti i interesne grupe lokalne i državne izvršne, predstavničke, pa i sudske vlasti. Ne iznenađuje da »mrvice« sa i ispod tog stola obilja »hvataju« i dužnosnici Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Goran Prodan, Glas Istre