Uza sve probleme , znane i neznane u našoj državi, jedna od udarnih vijesti proteklog je tjedna bila posjeta kardinala Josipa Bozanića Jasenovačkom memorijalnom kompleksu. Svakako, ta gesta zaslužuje svaku pohvalu. Ne zaslužuje pažnju sama činjenica da je kardinal Bozanić posjetio Jasenovački memorijalni kompleks, već način na koji je to učinio. Kardinal nije Jasenovac posjetio zajedno sa protokolom ostalih viđenih osoba, poput Predsjednika ili Premijera, niti ga je posjetio na dan kada je to obično očekivani protokol, kao npr. na dan Antifašističke borbe, ili završetka II svjetskog rata. Kardinal je dakle u Jasenovac došao na potpuno neutralan način, i to za potpuno neutralnog dana, što je još više tom posjetu pridodalo nijansu digniteta i pijeteta.
Pa gdje je onda problem? Problem je u komentarima kako je taj posjet prekasno stigao, ili da se trebao dogoditi nešto ranije. Ili da je posjetom Jasenovca, a nakon toga i Stare Gradiške, kardinal vještim manevrom izbjegao osudu samo Jasenovačkih žrtava.
Vrlo je teško dati komentar na taj posjet. Ali činjenica jest da je kardinal po prvi puta spomenuo ono što nitko do sada nije, a to je žaljenje što su zločine u tom logoru počinili pripadnici hrvatskog naroda, a još više pripadnici katoličke crkve. Što je prvo javno priznanje da su jasenovački zločinci ubijali pripadnike drugih nacija i vjera, koristivši katoličku vjeru kao opravdanje za ubijanje svih ne-katolika. Također, to je i prvo javno kajanje što su tako nešto činili pripadnici upravo katoličke Crkve. Premda je kardinal pomalo nespretno u govoru ubacio zločine Titovih partizana i bleiburšku žrtve, nespretno zbog toga što se pijetet prema žrtvama jedne ideologije ne smije umanjivati zločinima druge, ipak ostaje činjenica da je kardinal javno kazao ono što nitko do sada nije.
No, upravo komentiranje toga posjeta na takav načina da se tom posjetu ne daje dovoljno priznanja, ili stvaranje bilo kakve pompe oko bilo čijeg posjeta tom kompleksu umanjuje sve ono što jasenovačke žrtve predstavljaju. Stječe se dojam da se svatko natječe tko će i na koji način posjetiti taj memorijalni centar, i tko će na najneutralniji način osuditi te zločine, a da pri tome ne povrijedi nikoga. A to je gotovo nemoguće. Jer će obitelji onih koji su poginuli u Jasenovcu osjećati da se nitko nije dovoljno ispričao, a obitelj onih koji su stradali od komunističkih vlasti smatrati će da se jasenovački moment previše ističe.
Stoga je bilo kakva posjeta Jasenovcu na način da se odradi forma, a da se pritom ne ukaže na strašnu istinu bez bilo kakve mržnje, zapravo najgore što se može učiniti nevinim žrtvama. Posjet kardinala Bozanića Jasenovcu uz priznanje o krivom korištenju katoličke vjere u svrhu jedne ideologije možda je zapravo i prvi posjet koji nije ličio na korištenje Jasenovca u dnevnopolitičke svrhe, te stoga zaista zaslužuje svaku pohvalu.
U svemu tome treba ipak istaknuti da su Jasenovačke, i žrtve svih logora na svijetu, preminule su u tišini, bez prava na sud, bez prava na dokazivanje svoje nevinosti. Zato i zaslužuju takav pijetet, u tišini, diskretno i oprezno, bez publiciteta i nečijeg marketinga..
Vrlo se često spominje i potreba isprike narodima koji su ubijani u Jasenovcu. Je li i isprika nekoga tko se nije niti rodio kada su ti zločini počinjeni, dovoljan znak da se cijela nacija srami i kaje zbog takvih logora? Znači li isprika predsjednika jedne države čiji su pripadnici počinili strašne zločine, naciji koja je stradala, da tako razmišlja cijela država? I može li nacija kojoj se taj isti predsjednik ispričava, oprostiti te zločine samo zato što se predsjednik te druge nacije ispričava? To su pitanja na koja odgovore nećemo nikada dobiti. Jer jedini oprost mogu dati oni koji su pobijeni. I jedina je prava isprika ona koju iskaže onaj koji je te zločine i počinio ili naredio. A nažalost, i oni pobijeni i oni koji su ubijali u Jasenovcu, nisu više živi. I zašto sada osuđivati kardilana, Premijera, ili Predsjenika što je u Jasenovac došao prekasno ili prerano, kada oni niti mogu oprostiti niti se mogu ispričati?
Na kraju krajeva, stjeće se dojam da je dovoljno reći "E, sori za Jasenovac", i time je taj problem rješen.
Upravo potenciranjem nečijeg posjeta Jasenovcu kao znaka nekakvog istinskog protivljenja svim zločinima je krivi pristup, jer se time omalovažavaju sve nevine žrtve, od Jasenovca pa do problematike fojbi u Istri. Očekivanje od bilo koga da prizna postojanje zločina u Jasenvcu, a da se pritom ne prizna i postojanje npr. fojbi, ono je što stvara dodatne razdore među obiteljima žrtava.
Jedino ispravno što mi živi možemo učiniti jest duboko u sebi osjećati kajanje što je netko, ne iz moje nacije, moje vjere, moje boje kože to učinio, već što je tako nešto učinio netko tko je čovjek kao i ja. I razumijeti kakve razmjere mržnja može dostići i da se mržnjom samo rađa nova mržnja..

zzlevak