Uz puno smijeha, anegdota, škakljivih pitanja o politici, zanimljivih gostiju i muzike proslavio je sinoć u prepunom porečkom gradskom kazalištu čak 40 godina izlaženja kolumni “Lipi moji” Drago Orlić, porečki pjesnik, književnik, umjetnik, gastroznalac i kolumnist koji se potpisuje kao Zvane Lakodelac svakog četvrtka u satiričnom prilogu La kost u Glasu Istre.

Bila je to večer za pamćenje, večer kada je vani bilo jako hladno, a tome usprkos je na Orlićevu svečanu akademiju došlo više od stotinu vjernih Lakodelčevih fanova koje je gotovo dva sata “grijao” humor. Uz dosjetke i priče o Lakodelčevim počecima, bila je to ujedno i prilika za promociju nove zbirke kolumni “Lipi moji 10” koja je svima u publici podijeljena besplatno. Orlić je večer vodio baš kao pravi voditelj talk showa, ali uz improvizacije, jer je službeni scenarij zaboravio kod kuće.

Orlić, Edi, panceta i sorbeto

Svoje je goste, osim što su morali odgovarati na pitanja, često ne baš ugodna, nagovorio i da zapjevaju, pa su tako svoje vokalne sposobnosti pokazali političar i istarski župan Valter Flego i konzervator i povjesničar umjetnosti dr. Ivan Matejčić, a dr. Edi Terlević, specijalist infektolog koji je Orlića u pulskoj bolnici ponovno vratio u život – zasvirao je na harmonici. Teško bolesničko iskustvo izazvano zbog bakterije Escherichije coli Orlić je pretočio u istoimenu zbirku pjesama, izdanu prije godinu dana, u kojoj je predgovor napisao upravo dr. Terlević. Liječnika je tada Orlić iznenadio, jer je čak iz bolničke postelje, usprkos temperaturi i bunilu, uspio napisati “Lipi moji”. Sinoć je dr. Terlević jedan primjerak knjige “Escherichia coli” bacio u publiku i onaj koji ju je ulovio – dobio ju je na dar!

A da je talk show bio pomalo i mjuzikl, kako si je to Orlić zamislio, potvrdio je nastup pravog glazbenika koji je do svoje točke sjedio u publici. Bio je to Edi Maružin Gustaf koji je kao pravi gost svom domaćinu u čast jubilarnom slavlju poklonio veliki i lijepi komad domaće pancete. “Koliko smo samo panceta skupa pojili”, prisjetili su se Orlić i Gustaf, a ispričali su i anegdotu kad su u jednoj oštariji – da bi se otrijeznili – popili 24 sorbeta. Zatim je Maružin u duetu s Bernardom Ravnić, također članicom Gustafa, otpjevao dvije skladbe – “Funeral” i freak folk pjesmu “Eat and die”. No, to nije bio kraj iznenađenjima. Kao slatku tajnu gotovo do pred kraj priredbe skrivao je Orlić iza pozornice nadarenu učenicu šestog razreda Umjetničke škole Poreč Antonelu Glavić koja je zasvirala na harmonici. Antonela je odlična učenica sedmog razreda OŠ Poreč, nastupala je i pobjeđivala na raznim glazbenim natjecanjima u Hrvatskoj i još pet država. Sinoć je oduševila izvedbom romantične “Teme za Amandu”.

Sonja Vojinović i Goran Prodan

Poseban dio na pozornici imali su dugogodišnji Orlićevi suradnici Sonja Vojinović i Goran Prodan koji su bili zaduženi za vremeplov, tj. čitali su ulomke iz zbirki “Lipi moji”. Pa je tako išao red pričanja i(li) pjevanja, pa red čitanja Lakodelčevih kozerija, pa čak i pisma šjore Mafalde koji su nanovo nasmijali publiku. Orlić ih je pohvalio da su mu desetljećima bili važni i vrijedni suradnici. Prvih 20 godina bila je to Vojinović. Zatim je urednikom i lektorom postao Prodan, koji je u posljednjoj zbirci “Lipi moji 10”, umjesto predgovora, napisao intervju s Orlićem pod nazivom “Lipi moji – satira kojoj se smiju i oni protiv kojih je uperena”. Vojinović je u ovoj knjizi bila zadužena za korekciju, a Kuma Jaga i Šjora Mafalda, kao dugogodišnje Lakodelčeve suradnice, bile su recenzentice. Art direktor bio je, kao i vajk, Vladimir Bugarin koji s Prodanom i Orlićem svakog četvrtka u La kosti nasmijava sa svojim stripom. Inače, zbirka je ponovno sabrala sto kozerija, objavljenih od 14. siječnja 2013. do 21. svibnja 2015. Dosad je objavljeno više od 1.300 Lakodelčevih kolumni, a počevši od 1995. njih tisuću je ukoričeno.

Prodan je podsjetio da je Orlić prvu kozeriju s potpisom Lakodelca napisao 6. lipnja 1977. u tadašnjem porečkom mjesečniku “30 dana”. Zatim su se od 1985. objavljivale u Porečkom glasniku, u njegovoj humoristično-satiričnoj rubrici La kost. Na proljeće 1993., zajedno s cijelom ekipom La kosti, Lakodelac je prešao u Glas Istre, gdje čitatelje uveseljava svakog četvrtka s cijelom galerijom likova kao što su suprug kume Jage Hans, unuci Samanta i Marko, kćerka vegeterijanka i tetac Gašpar.

Večer je imala još nekoliko važnih momenata. Orlić je pozvao na pozornicu svoje vjerne sponzore – Mladena Dujmovića koji mu je donio na dar svoj pršut, te maslinara Klaudija Ipšu koji mu je poklonio vino.

Diplome za najvjernije čitatelje

Orlić je nagradio devet svojih najvjernijih čitatelja iz cijele Istre, koji znaju sve o Lakodelcu, diplomom “Fala ča ste nas čitali”. Oni su: Silvio Legović i Ana Oehring iz Nove Vasi, Špiro Dmitrović i Fani Dražinić iz Pule, Adriano Putinja iz Gračišća, Mafalda Grubišić iz Loborike, Annamaria Barbić iz Poreča, posthumno Riko Radin iz Kaštelira i Pino Degrassi iz Umaga. Za to mu se u ime cijele Umaštine, čiju talijansku manjinu predstavlja Šjora Mafalda, zahvalio Pino Degrassi koji je rekao: “U 40 godina napravio si velik posao. Uvijek dobro informiran i na strani siromašnih, težaka, običnih ljudi i onih drugačijih, kao pravi internacionalist i humanist”.

Za kraj smo poslušali i snimljenu poruku Šjore Špije koja je čestitala Orliću i Lakodelcu, ali nažalost nije mogla doći iz Pule u Poreč, jer je zakasnila na kurijeru.

– Zašto sam pozvao sve ove goste? Zato što su svi plemeniti ljudi i nisu zločesti. Možda su malo pijanci, ali takve Bog čuva. Dajte si kuraja i budite pravi ku morete, poručio je na kraju Orlić.

Svečanu je akademiju uz Orlića organiziralo Pučko otvoreno učilište Poreč.

(Tanja KOCIJANČIĆ, snimio Andi BANČIĆ, Glas Istre)