Zakon o turističkom zemljištu kao zakon o nacionalizaciji?

01.12.2005. 00:00; ; Početna / Novosti / Zakon o turističkom zemljištu kao zakon o nacionalizaciji?

Svojedobno sam s jednim (su)vlasnikom hotelijerskih kuća u Istri raspravljao o imovinskopravnoj sudbini neprocijenjenog turističkog zemljišta. Za razliku od mene, kojem je »normalno« da te površine ostanu lokalnoj samoupravi (eventualno državi), jer su ih u pravilu nekadašnje općine u nekadašnjem sustavu društvenog vlasništva samo davale društvenim tvrtkama na upotrebu, on je naravno tvrdio da moraju pripasti privatiziranim hotelijerskim kućama i kao pravnik umješno argumentirao taj stav. Barem je meni, nepravniku, tako izgledalo, pa na kraju malo u šali primijetih: Čujte, možda po zakonskom pravu to zemljište vama i pripadne, ali i dalje smatram da to ne bi bilo pravično, pa za ispravak toga možemo donijeti i odgovarajući zakon – primjerice, o novoj nacionalizaciji!

Bila je to šala jednog komunizmu sklonog ljevičara, ali ne sasvim. Uostalom, danas, nekoliko godina kasnije, u Hrvatskom saboru je u proceduri prijedlog Zakona o turističkom zemljištu koji je sastavila HDZ-ova Vlada (dakle, jedne stranke »desne« i kapitalističke orijentacije), a koji doslovce predviđa nacionalizaciju, podržavljenje toga zemljišta. I to prilično rigidno, jer zemljištu u kampovima, po ovom prijedlogu, pripadaju i svi na njemu, pod ili nad njim izgrađeni objekti (uz tržišno obeštećenje vlasnika), a primjerice hotelima koji su u pretvorbu ušli bez zemljišta ustupa se tek tlocrtna površina, bez okućnice!

Naravno da su hotelijeri, čija je neskrivena želja da te stotine i tisuće hektara najvrjednijeg primorskog zemljišta u Hrvatskoj dobiju u vlasništvo, po mogućnosti za »dva črna i dva bila«, uglas zacvilili kako će s uspostavom koncesijskog sustava raspolaganja njime morati staviti ključ u bravu. Odmah su simulirali hipotetičnu koncesijsku naknadu od eura po kvadratu, što je 100 milijuna eura, a to je više od njihove ukupne godišnje dobiti. Naravno, ni slova nisu rekli da to zemljište već više od desetljeća u pravilu besplatno koriste.

Pitanje je hoće li zakon proći u predloženom obliku, jer valja računati na nesporno jaki hotelijerski lobi (koji je i u ranijim vladama i saborskim sazivima imao utjecaja da se turističko zemljište ne »rješava« na njihovu štetu), ali još više i na upozorenja da nacionalizacija pogađa one građane (ili njihove nasljednike) kojima je to zemljište iza Drugog svjetskog rata bilo nacionalizirano. Potonji bi, istaknuto je u prvom saborskom čitanju, bili ponovno oštećeni jer im je Zakonom o povratu oduzete imovine država obećala naturalnu restituciju u slučajevima kad zemljište nije privedeno svrsi zbog koje je onajput nacionalizirano. Naročito su protiv predloženog zakona ustali u Dalmaciji. Tamo, naime, ima puno više prijašnjih vlasnika nego u Istri iz koje su nakon ´45. većinom optirali za Italiju i tako zapravo ostali bez te podržavljene imovine.

Doduše, valja primijetiti da prijedlog zakona predviđa da se ne dira u prava prijašnjih vlasnika stečena temeljem zakona o naknadi za oduzetu imovinu. K tome, u raspodjeli naknade od svih koncesija i/ili prava građenja na turističkom zemljištu polovica novca bi se uplaćivala u fond za naknadu oduzete imovine iz kojeg bi se obeštećivali prijašnji vlasnici. Napomenuti treba i da to zemljište koje im je ´45. oduzeto danas nije isto jer je u nj i oko njega kroz desetljeća uloženo puno ponajprije »društvenog« novca.

Što se pak hotelijera tiče, veće »milosti« ne bi trebalo biti, barem ne kad je o istarskom prosjeku riječ. Većini su u pretvorbi u temeljni kapital ušle »sasvim pristojne« površine zemljišta u turističkim naseljima, čak i dijelovi pomorskog i javnog dobra. U neprocijenjeno su zemljište, istina, ulagali, ali ga i besplatno koristili. U odnosu na preložene odredbe »popustiti« bi im se moglo samo u dijelu zemljišta koje se odnosi na redovnu upotrebu zgrada (hotela i sl.) u turističkim naseljima. Tamo gdje nemaju okućnice, bilo bi logično da im se dozvoli njihovo stjecanje. Naravno, ne u gabaritima kakvima ih vide neki vlasnici koji bi svojem hotelu dodali cijeli poluotok, što su uostalom i pokušali poznatim spornim uknjižbama na to neprocijenjeno im zemljište.

Valja napomenuti da predloženi zakon načelno štiti sadašnje korisnike turističkog zemljišta jer im daje mogućnost prvenstvene koncesije. U nju im, u kampovima, uračunava tržišnu vrijednost procijenjenih objekata, a njena je veličina i mogući kriterij duljine trajanja koncesije (uz maksimum do 30 godina). Također, ukoliko koncesionar uredno ispunjava svoje obveze, može šest mjeseci prije isteka koncesije tražiti njeno produženje. Ima i pravo i na prvenstvenu koncesiju na pomorskom dobru ako ono s kampom čini tehnološku cjelinu. U turističkom naselju pak koncesionar zemljišta oko objekata ima pravo na koncesiju sve dok su mu te građevine u ugostiteljsko-turističkoj funkciji.

Naposljetku, davanje koncesije ili prava građenja na turističkom zemljištu konačno stvara i imovinskopravne odnose koji će omogućiti nesmetane investicije na tim područjima, a što je opravdana primjedba hotelijera. I to je jedan od bitnih razloga donošenja ovoga zakona koji – bez obzira na to koje su i da li su zainteresirane strane njime zadovoljne – treba što prije izglasati, pa makar i u predloženom obliku.

Glas Istre, 1.12.05.

Print Friendly, PDF & Email