Sinoć je u Gradskoj knjižnici Poreč gostovao poznati hrvatski novinar i publicist te dugogodišnji suradnik zagrebačkog lista Vjesnik, Đorđe Ličina. Na zanimljiv način predstavio je svoju novu knjigu  Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina po mnogočemu zanimljivu i neobičnu, a iznad svega vrijednu, jer građa koju donosi nije samo puko nabrajanje poginulih i citiranje policijskih, sudskih i drugih izvještaja, već je zbir neobičnih priča o tragičnim sudbinama ljudi koji su doživjeli najveće katastrofe koje ova zemlja pamti. Knjiga je to koja donosi odgovore na brojna pitanja, a više od 10. 000 podataka rasvjetljuje brojne katastrofe u Hrvatskoj u posljednjih stotinu godina, katastrofe koje su ostavile najupečatljiviji trag na mnogim novinskim stranicama, ali, dakako, najviše u životima njezinih neposrednih sudionika.

„Pitanje je što se sve u jednom stoljeću tragično dogodilo na našim cestama, željeznicama, u zraku, na rijekama, na moru. Što o njima znamo? Što je o njima prešućeno? Kako smo ih osobno doživjeli?“ započeo je predstavljanje Ličina u razgovoru kojega je moderirala ravnateljica Gradske knjižnice Poreč, Irides Zović. Dokumentaciju za knjigu Đorđe Ličina započeo je prikupljati još sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je kao mladi novinar prvi puta napisao izvještaj za crnu kroniku „Vjesnika“ u kojem je tada radio. Izvještavao je o mnogim domaćim, ali i svjetskim katastrofama.

„Knjiga govori o katastrofama koje su se zbile širom Hrvatske, pa tako i o onima koje su se dogodile u Istri. Ima ih više; od one na pulskoj plaži Vergarolla, kad je u eksploziji uskladištenih podmorskih mina u kolovozu 1946. godine, našlo smrt 116 osoba, a 216 ih teže i lakše ozlijeđeno, pa sve do požara na brodu „August Cesarec“ kod Crne punte, jednu milju od ulaza u Raški kanal“, rekao je Ličina, a zanimljivo i istovremeno zastrašujuće bilo je slušati o tragičnim poglavljima u knjizi koja govore o ugljenokopima u Podlabinu-Raši, gdje je u rudarskim nesrećama, u nepunih 40 godina, izgubilo život više stotina rudara. Najstrašnija je ona koja se zbila u veljači 1940. Prema jednim podacima tada je u rudarskom oknu Raških ugljenokopa u eksploziji ugljene prašine poginulo 185, prema drugima 317, prema trećima 370, a prema četvrtima čak 490 rudara.

Kad je riječ o katastrofama u Istri, nesumnjivo najmisterioznija je ona na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi kada je, prema službenim podacima, poginulo 15, a teže i lakše ozlijeđeno 60-oro djece koja su vlakom putovala na ljetovanje u Medulin i Rovinj. „Pronašao sam više osoba koje su, kao djeca, tada bile u tom vlaku smrti. Prema njihovim izjavama, bilo je mnogo više poginulih, a neki izvori navode čak i preko 100, ali da je sve zataškano.  Objašnjava se to činjenicom da je većina djece bila ratna siročad za koju se, osim države, nitko drugi nije zanimao, pa je njihova smrt mogla biti lako prešućena. Tragajući za svjedocima ove katastrofe u Zagrebu sam tako pronašao i jednog neobičnog čovjeka – umirovljenog inženjera strojarstva Žarka Rogana. On je te davne 1949. godine, kao 10-godišnji dječak, putovao na ljetovanje u Medulin. Pravim čudom je katastrofu preživio, isto kao i katastrofu 60 godina kasnije, onu nagibnog vlaka koji je iskočio iz tračnica u Rudinama“, rekao je Ličina, a ovakvih i sličnih tragedija i slučajnosti bezbroj je u ovoj knjizi.

Đorđe Ličina napisao je dosad tridesetak romana, od kojih su mi četiri prevedena na slovenski, a dva na engleski jezik, a među ostalim i jednu knjigu poezije, dvije knjige putopisa, tri romana za djecu te petnaestak knjiga špijunsko-kriminalističkog žanra. Bio je na svim kontinentima, osim na Antarktiku, i obišao više od 70 zemalja, a svoje brojne doživljaje s novinarskih putovanja ispričao je i porečkoj publici, s posebnim osvrtom na ono kroz Amazonu.