NEWS
Max 180920 S

Prirepaši u Jelačićevoj tradiciji

19.12.2005. 00:00; Učitavanja: 42; Početna / Novosti / Svakodnevnica / Prirepaši u Jelačićevoj tradiciji

Godina na izlasku, odlasku, nestanku ili kako vam drago, ostat će zabilježena kao godina kad je vladajuća struktura uspjela zatvoriti puni krug. Od pustih obećanja ranih devedesetih i laganog kočenja krajem devedesetih, sredinom prvog desetljeća trećeg milenija krug je zatvoren – pognutom glavom i rukama na leđima.

Krajem 2005. sve prepreke za ulazak Hrvatske u Europsku uniju i NATO su uklonjene. Carla Del Ponte osupnuta je suradnjom svih struktura. Amerikanci ne vide više niti jednog razloga da Hrvatska ne uđe u Europsku uniju. Sve u svemu, čista idila. Možda je pomalo kvare Slovenci, koji i dalje svojataju ono što nije njihovo. Nevažno je svojataju li to još od 1991. ili su im apetiti naknadno porasli.

Hoće li Hrvatska u EU ili ne tu se sada Amerikanci "ne bi šteli mešati", ali bi oni u svakom slučaju željeli da Hrvatska pod hitno uđe u NATO. Kad bi još i potpisali izuzeće za američke vojnike glede i u svezi kaznene odgovornosti za bilo što pred Međunarodnim sudom, bilo bi to još bolje, naravno za Amerikance. Nije loše da određena količina topovskog mesa made in Croatia krene što prije za Irak, pojača se u Afganistanu i bude u pričuvi – za što god Amerikancima zatreba.

Suverena hrvatska Vlada u svakom trenutku treba mahnuti repom i odmah poslati što više hrvatskih vojnika u borbu za američke nacionalne interese. Mora se pomoći Bushu jer je američka javnost osjetljiva na američke žrtve upravo onoliko koliko je obrnuto proporcionalano osjetljiva za žrtve koje nisu američke. Zato je najprihvatljivije, kad Amerikanci već procjenjuju da za Hrvatsku nije zrakoplovstvo ni mornarica, da se krene s glinenim golubovima koji po bespućima iračkih pustinja i pustojebina ostavljaju svoje kosti. Nije ni neophodno pričekati da Hrvatska postane članica NATO-a. Uostalom, trupe u Afganistan nisu išle kao članice NATO-a, već kao tradicionalna prirepaška politika – ginut ćemo za druge kako je to bilo uobičajeno i dosad.

Ratna škola se danas zove Ban Jelačić, po istom onom vojskovođi koji je poveo 1848. Hrvate u borbu protiv Mađara, ali ne za hrvatske, već za austrijske interese. Koliko su Austrijanci bili zahvalni Jelačiću za "promicanje hrvatskih interesa" najbolje govori detalj da je od 1848. godine u Hrvatskoj i Ugarskoj kao službeni jezik uveden njemački. S tom razlikom da su ga Hrvati dobili za nagradu, a Mađari za kaznu.

Ipak, kako nam ne bi samo Amerikanci bili odjednom skloni, s njima se, bez obzira na žrtve, utrkuju Europljani. Oni nas žele što prije vidjeti u Europskoj uniji. Sjedište našeg bankarskog sustava već je u Milanu. O "našim" telekomunikacijama se brinu u Darmstadtu, nad dugovima bdije MMF, o investicijama brine Svjetska banka, a ulaznicom plaćenom u krvi, mesu i kostima – poigrava se Haag.

I sve to nije važno! Bitno da se igra nastavlja. I Makedonija će u Europsku uniju, iako je prema jugu okružena Grčkom koja joj ne priznaje ime. Još uvijek se zove Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Na istoku Bugarska ne priznaje ni naciju ni jezik, smatrajući ih Bugarima, a jezik dijalektom bugarskog. Na sjeveru simpatičan i tradicionalno miroljubiv "komšija" Srbija, koja ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Po ravnogorskom pokretu, koji je u međuvremenu postao antifašistički, Makedonija je i dalje – Južna Srbija. A kolika li je tek tuga te zemlje kojoj je Albanija zapad. No, Albanija je i najbolji susjed kojeg Makedonija ima, ali Albanci unutar Makedonije žele što veću autonomiju koju bi mnogi razvijali do otcjepljenja. I takva Makedonija dobila je također status kandidata. A hrvatska Vlada maše repom zbog "uspjeha" koje je ostvarila!

Samo, na kraju ove godine Vlada bi se ipak morala upitati jesu li oni koji su sada u Haagu vodili privatni rat ili su bili samo provoditelji državne politike?

Print Friendly, PDF & Email