Tekst objavljen u Glasu Istre od 16.03.2006. pod naslovom «NekretNino ponovo jaše» već uobičajeno pun je neistina napisanih na moj račun. Zato želim demantirati sve što je u tekstu napisano:

1. Demantiram naslov «NekretNino ponovo jaše» jer je moje ime netočno navedeno i nije istina da ponovo jašem. Naime moje ime je Ivan Jakovčić što je u daljnjem tekstu točno napisano. Poznato je da me većina ljudi zovu nadimkom «Nino» pa prema tome netočno je navedeno moje ime. Isto tako mnogima je poznato da sam savladao osnove jahanja i da jako volim konje, ali želim demantirati da «ponovo jašem» jer nažalost zbog ozlijeđenog koljena ne mogu jahati. Kako bi moji dragi Barbanci mogli pomisliti da ću ponovno doći na jahanje njihovim šumama želim to jasno demantirati.

2. Demantiram rečenicu koja se u više navrata pojavljuje u tekstu i koja čini okosnicu svih tvrdnji i čista je laž. Ta lažna rečenica glasi: «U ljeto 2004. župan Jakovčić za 16 000 eura od Grada Poreča kupuje u potkrovlju zgrade u Ulici Bože Milanovića u centru Poreča» Ovom lažnom rečenicom želi se svima koji su tekst pročitali sugerirati da sam ostvario neku posebnu dobit što najodlučnije demantiram. Naime, istina je da sam kupio 31 četvorni metar derutnih tavanskih prostorija na koje je bilo i opasno stupiti zbog dotrajalosti. K tome tavan je bio potpuno neuvjetan za bilo kakvo stanovanje jer u najnižoj točki nije dosezao ni metar visine. Očita je bila namjera pisca lažnog teksta da građani Istre i drugi pomisle kako sam kupio gotovo za ništa superatraktivnu nekretninu u centru najturističnijeg grada. Uostalom, svi Porečani jako dobro znaju u kojem je stanju bila zgrada koja se sada obnavlja i lako si svatko može dočarati istinu.

3. Koliko perfidnosti autor lažnog članka unosi u tekst vidi se i po tome što je namjerno krivo napisao i ulicu u kojoj se zgrada nalazi. Kako je riječ o Ulici 8. marta, a ne Ulici Bože Milanovića demantiram i tu notornu neistinu. Kako je pisanje istine dio novinarske profesionalnosti i etike nimalo me ne čudi neozbiljnost autora koja se ogledala i na toj relativno banalnoj činjenici.

4. Ostalih 35 četvornih metara odnosi se na zajedničke prostorije u zgradi, a to su bili: hodnik, stepenice i terasa. U navedenoj zgradi naslijedio sam jedan stan moje Nonne, drugi sam stan stekao tako da sam ga zamijenio za naslijeđeni stan svojih roditelja, a treći stan je još osamdesetih godina kupila moja supruga. Kako je u istoj zgradi, osim jednog privatnog vlasnika, preostalo suvlasništvo Grada Poreča na zajedničke prostorije u kojima sam imao neprijepornu veliku većinu prava ponudio sam Gradu otkup prostorija koje osim meni nikome ne mogu ničemu poslužiti. Grad Poreč je sasvim logično reagirao i sredivši vlasničke odnose uprihodio značajan iznos od 16 000 eura kojega inače ne bi mogao uprihoditi. Također sadašnjim uređenjem zgrade doprinosim izgledu cijeloga grada; novo će pročelje i cijeli novo uređeni objekt kvalitetno doprinijeti izgledu ovog dijela Poreča.

5. Demantiram u cijelosti i slijedeću lažnu rečenicu: «Budući da je u trenutku kupnje 2004. godine cijena sličnih prostora iznosila više od 1 000 eura, očito je da su porečke gradske službe svom županu maksimalno izašle u susret oštetivši gradski proračun za otprilike 55 tisuća eura». U Poreču se i danas tavanske prostorije procjenjuju po sličnim cijenama po kojima sam svojedobno zakonito i na temelju natječaja kupio tavanske prostorije. K tome logično je da se tavanske prostorije sa smanjenim gabaritima vrednuju niže od onih koje imaju normalnu visinu. Svima je, također općepoznato, da se zajednički dijelovi kao što su hodnik, stepenice i terasa ne mogu usporediti sa cijenama drugih prostorija. Dakle, osim što je lažno napisano da sam kupio 66 četvornih metara tavanskih prostorija, a kupio sam 31 četvorni metar, lažno je i namjerno krivo sugerirana čitatelju moguća vrijednost četvornog metra. Cijena od 1 000 eura je potpuno netočna jer se nigdje i nikada u Poreču po tim cijenama nije prodao ni metar dotrajalog tavanskog prostora, a kamoli dijelovi zajedničkih prostorija. (Fotografije istih dostavljam u prilogu!). Upravo suprotno, i nedavno su tavani procjenjivani od strane ovlaštenih procjenitelja po cijeni sličnoj koju sam ja platio – 250 eura po četvornom metru što je za takve tavanske prostore i dijelove zajedničkih prostorija tržišna cijena. Prema tome demantiram da sam bilo čime oštetio gradski proračun. Upravo suprotno, svojom sam kupnjom, uz realnu cijenu i na temelju natječaja doprinio punjenju gradskog proračuna. Demantiram i to da su mi «porečke gradske službe maksimalno izašle u susret» jer su one učinile prema meni isto što čine i za svaku drugu osobu. Demantiram i sintagmu «svom županu» jer je trebalo stajati «našem županu».

6. Nije ni čudno što je autor ovakvih neistina i laži imao za potrebu već slijedećeg dana nastaviti svoju kampanju te je u članku «Jakovčić zatajio izvore financiranja svoje višemilijunske investicije» pokušao uvjeravati čitatelje da mi netko financira gradnju kuće. To je takva budalaština da bih se osjećao zaista kretenom kada bih o tome bilo što dalje napisao. Istine radi navodim da ću uobičajenim bankarskim hipotekarnim kreditom financirati gradnju kuće kao što to uobičajeno čini velika većina građana Istre. Jedan dio tog kredita iskoristit ću za vraćanje nepovoljnog kredita kojega sam svojedobno uzeo za obnovu Sv. Jurja-S.Giorgia.

7. Pisac lažnog članka napisao je još mnogo većih i manjih neistina, ali kako sam svjestan da mnoge živcira ova najnovija kampanja «Glasa Istre» ne želim više opterećivati čitatelje. Siguran sam da je svima sve jasno. Ako slučajno nekome iz Glasa Istre nije jasno imat će priliku o svemu sa mnom popričati i na pulskom Općinskom sudu. Kako očekujem jasnu sudsku odluku već sada najavljujem da ću sav prihod uložiti u obnovu crkvice na Svetom Jurju-San Giorgiu kraj Grožnjana. Također sadašnjim uređenjem zgrade pridonosim izgledu cijeloga grada; novo će pročelje i cijeli novo uređeni objekt kvalitetno pridonositi izgledu ovog dijela Poreča.