Igor Mandić, kritičar, novinar i oštar polemičar sa stilom, dobitnik nagrade »Otokar Keršovani« za životno djelo, predstavio je preksinoć u drvoredu Viale svoju najnoviju knjigu, »nehotičnu autobiografiju« naslovljenu »Sebi pod kožu«, u izdanju Profila. »Riječ je o knjizi koja ne silazi s ljestvica čitanosti i na koju se čeka u knjižnicama, a u kojoj se Mandić bespoštedno razgolićuje«, rekao je uvodno moderator Nenad Popović.

U djelu karakteristično mandićevskog naslova autor diže zastor i pušta nas da uđemo u njegov intelektualni i duhovni laboratorij, otkrivajući svoje političke stavove, obitelj, snove, slike iz djetinjstva i mladosti te progovara o seksualnosti i alkoholizmu, dodajući čitave traktate o kulturi te citate iz novina i knjiga, rekao je Popović.

– Jedna od najpoznatijih hrvatskih javnih ličnosti, autor 25 knjiga te sinonim književnog kritičara i polemičkog intelektualca, Igor Mandić, napisao je knjigu svog života, a dijelovi u kojima bilježi strašni događaj koji je zadesio njegovu obitelj nadilaze sve kriterije i predstavljaju ekstremni domet onoga što se uopće može napisati, naglasio je Popović.

Igor Mandić osvrnuo se na vlastiti postupak pisanja, otkrivši publici da je, prelistavajući već gotovu knjigu, shvatio da je – mogao i bolje! »Od kritičara sam prešao u ulogu autora, makar ni kritičari nisu manje pisci. Dopustio sam si pad u prozu, fikciju, jer i istinu treba konstruirati. Kao fabulist, moram još učiti o vlastitom tekstu. Eto, doživio sam da je netko pametniji od mene o meni samome«, rekao je autor.

Ishodište dnevnika-autobiografije je izlet na Brijune ljeti 2003., u živopisnu glumačku sredinu, čime je naumio dati početni zalet dnevniku, koji je godinu dana vodio pošteno i iskreno. »Ali život nema stila. Treba ga dodati. To znači izbaciti dosadne dijelove, a da se ne laže o vlastitom životu«, rekao je Mandić. Za popunjavanje dosadne svakodnevnice poslužile su mu stare dnevničke bilješke, »eseji, rasprave, pravi pamfleti iz godina šutnje, ali i osobne bezobraštine, koje se i očekuju od starog jarca«, sve dok nije otkrio da se dnevnik pretvorio u autobiografiju.

– Uredan malograđanski život, ponešto načitan i obrazovan čovjek – kome je to zanimljivo?, upitao se samokritično Mandić. »Upravo je taj osjećaj praznine odjeknuo kod čitatelja. Zašto je degradacija tako zanimljiva? Zato što njome čitatelj liječi vlastitu prazninu, što i jest jedna od funkcija književnosti«, zaključio je.

M.Dodić, Glas Istre