Elena Uljančić-Vekić, ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine, povjesničarka je po vokaciji i opredjeljenju, kako sama za sebe kaže, ali, dodali bismo, i osoba zaslužna za to što su mnogi Porečani razvili interes za prošlost svoga grada, dobrim dijelom kroz povijesni festival Giostra. Glavni "krivac" bio je njezin nono Romano, koji joj je prije spavanja kazivao priče o kraljevskim obiteljima Europe, koje su pale na plodno tlo i potaknule je na interes za povijest. Njeno formiranje kao povjesničarke počelo je prije 24 godine, kada je pisala maturalnu radnju iz povijesti i istraživala u pazinskom Državnom arhivu, ustanovi koja joj se svidjela po mirisu, sadržaju i kontekstu.
– Nisam imala dvojbi, to je bio moj interes u životu. Uslijedio je studij povijesti u Trstu, a sada završavam doktorski studij u Zagrebu, gdje slijedeće godine branim doktorsku disertaciju. Tema mog doktorata je svakodnevni život porečkog građanstva iz druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća, u što ulazi kultura odijevanja i stanovanja te istraživanje bilježničkih knjiga. Uvijek sam željela proučavati svakodnevnu povijest male lokalne zajednice, malog čovjeka, tražiti emocije u dokumentima. To je vrlo teško jer su materijali vrlo suhoparni, ali zato kad nađem nešto od toga, tu sam doma. To je odmah tekst za igrokaz za Giostru, tema za znanstveni rad, izložbu, veli ona.
– Predmet mog interesa je Poreč, grad u kojem sam privilegirana živjeti i koji me nikada ne prestaje oduševljavati svojim izgledom i perspektivom razvoja, koju upoznajem u kontaktu s lokalnom zajednicom. Želim istražiti njegov identitet kroz povijest, ali i kroz estetski aspekt, a muzej je idealna platforma za moj razvoj, veli ona. U muzeju je istražila arhivu obitelji Sinčić, fragmente biskupijske arhive, arhive u Pazinu, Rijeci, Veneciji i Trstu … , to je podloga iz koje crpi svoje znanje, koje kasnije pretače u projekte.
– Najveći izazov moje profesije je izrada novog muzejskog postava. Ove godine došli smo do kraja istraživanja vezano uz postav koji govori o Poreču kao gradu višestrukih identiteta, zajedno s timom stručnjaka iz muzeja pretresli smo potencijale našega grada i sve ono što smo mogli pribaviti uzeli kao teme. Postav je nešto što će obilježiti naše djelovanje kroz sigurno dvadeset godina i to je ono čime se sada najaktivnije bavim, priča Elena.
– Odlazak na teren i razgovor s ljudima koji imaju iskustvo koje ostaje trajno zabilježeno kao svjedočanstvo jednog vremena naročito me nadahnjuje zajednički nazivnik onoga što nam poručuju ti ljudi, koji su osamdeset i više godina proživjeli na ovim prostorima, uvijek je "ostati čovjek, ne izgubiti na ljudskosti". Od njih učim – crpim iz povijesnih izvora, ali ljudi su moje nadahnuće, kaže Uljančić-Vekić.
Dodaje da je kao povjesničarka uvijek punila povijesne zbornike, ali vidjela je da su to široj javnosti nezanimljivi tekstovi.
– Htjela sam pobuditi interes Porečana za svoj grad. Bilo je raznih pokušaja i ranije, predavanja i slično, no sve to nije polučilo neki veći uspjeh do osnivanja Društva prijatelja Giostre. Tada sam sve svoje znanje i godine istraživanja pretočila u edukaciju. Kroz to se društvo počela senzibilizirati javnost, organiziraju se obilasci po gradu, stručna putovanja, crtanje, ples … Tako su moja povijesna istraživanja postala bliska ljudima i pružila jednu kvalitetnu zabavu. Ove je godine novi izazov mjuzikl "Viva la Giostra", napominje ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine.

Osim povijesti zanima je i estetika, hobi joj je fotografija
– Kadgod dođem u neki prostor, bio to neki muzej ili cijeli grad, uvijek razmišljam o njegovom estetskom potencijalu. Fotografija mi je dala mogućnost sagledavanja ljepote, iako sam u tome još teška amaterka. Posebno me zanimaju portreti, koji su po meni najviše emotivno razvijene fotografije. Oni pokazuju odnos koji u tom trenutku imam s ljudima, ističe.
Povijest, fotografija, Giostra … Uljančić-Vekić ne skriva da je u ova tri međusobno isprepletana dijela uvijek nadahnjuje Poreč.
– Uživam u onome što radim, meni je posao stvarno život. Ne želim zvučati kao štreberica, ali to je splet sretnih okolnosti koji se naprosto u životu dogodi i koji je mene zatekao, zaključuje Elena Uljančić-Vekić.

Vedrana Habereiter, Glas Istre