Sadržaj kratkog priloga gđe S. Matejčić u Glasu Istre od 14. srpnja pod naslovom Čudne ideje u kojem se autorica bavi zbilja čudnim idejama pojedinih predstavnika u Gradskom vijeću kako bi Poreč trebao poraditi na master rasteru razvoja turizma, odnosno osnovati jednu prepoznatljivu manifestaciju međunarodnog karaktera, ponukao nas je na jedno pitanje: koliko je kod dijela gradskih vijećnika prisutno poznavanje porečke stvarnosti kad se postavljaju pitanja sličnog karaktera. Nećemo se baviti projektom turizma jer je izvan dosega naše pozornosti. Ali nedavno završena Zlatna sopela navodi nas na razmišljanje s kolikom odlučnošću dio gradskih vijećnika dizanjem ruku prihvaća ili odbija pojedine projekte. Gđa Matejčić lijepo pita koji to projekti uopće mogu zaživjeti u Poreču, jer projekata je bilo mnogo, ali uglavnom kratkog trajanja.
No naše poznavanje ove problematike ne seže daleko, a kako bismo javnost bolje informirali, obratili smo se prof. Anti Cukrovu, direktoru Zlatne sopele, dobrom poznavaocu ove problematike i pokretaču niza kulturnih manifestacija (Naš kanat je lip, Koncerti u Eufrazijani, Osnovne glazbene škole, danas OGŠ Slavko Zlatić, Terra magica…) a koje, srećom, još žive.

Umjesto prepričavanja razgovora, prenijet ćemo dio teksta kojeg je naš "sugovornik" priložio projektu Porečkog ljetnog festivala, kako je radno nazvao svoj projekt polivalentne kulturne ljetne manifestacije prezentirane Turističkoj zajednici u jesen 2006. na njezin natječaj radi „dobivanja idejno-izvedbenog rješenja stalne zabavne ili kulturne ili sportske ili neke druge slične kombinirane manifestacije na području grada Poreča". Iznimku čini dio teksta koji se odnosi na novo izdanje Zlatne sopele te samog zaključka, a koji su također zapisani u suradnji sa prof. Cukrovom.

Počeci
U 45-godišnjem vremenskom rasponu ovog segmenta turističke ponude uočavamo malo uspona i mnogo padova, od uspona na sam vrh ondašnje jugoslavenske kulturne ponude u turizmu do potpune apatije i trenutaka kad se Poreč sa svim svojim atributima našao u razini susjednih mu mjesta koja jedva da imaju elementarne uvjete za bilo kakvu ozbiljniju kulturnu ponudu.

Ljetni kulturni programi Poreča organizirani su prvi puta kao program novoutemeljenog Turističkog društva 1960. godine, u okviru kojeg će i djelovati u godinama do kraja ljeta 1964. u vrijeme nastanka većine jadranskih ljetnih festivala poput zadarskih Glazbenih večeri u Donatu (danas jedan od najboljih hrvatskih glazbenih festivala s međunarodnom reputacijom). Inicijator je bio tadašnji predsjednik TD i ujedno predsjednik Skupštine općine Poreč, Anton Restović. Uključene su još dvije osobe: tajnici TD, najprije Miro Tripar a potom Krešimir Vekić. Imenovana su dva tijela: odbor za likovne manifestacije među kojima je najznačajnija Annale, te odbor za Ljetnu pozornicu (Scène d´été) kako je nazvana manifestacija kojoj je na čelo postavljen porečki odvjetnik Aleksandar Levaj. Da bi se manifestacija mogla pokrenuti nabavljen je klavir, uređena ljetna pozornica – scenski prostor na ostacima Neptunovog hrama. Manifestacija je polivalentna: sadrži koncerte klasične glazbe, dramske programe, folklorne predstave, likovne izložbe.
U ljeto 1960. organiziran je prvi Annale s vrlo ozbiljnim imenima hrvatske likovne scene poput Marina Tartaglie i drugih. Izložba je postavljena najprije u Romaničkoj kući a tek kasnije nakon restauracije, u Istarskoj Sabornici. Za koncerte se koristi atrij Eufrazijane, za dramske i folklorne programe Neptunov hram.
Sudjeluju eminentni umjetnici Hrvatske tog vremena, pijanisti Darko Lukić i Fred Došek, od inozemnih ansambala Complesso Fiorentino di musica antica, dramske predstave režira zagrebački režiser Vanča Kljaković, nastupa Državni folklorni ansambl Lado. Prvi program prve sezone Ljetne pozornice u ljeto 1961. čini Molierova komedija Scapinove spletke u interpretaciji Zagrebačkog dramskog kazališta, današnjeg kazališta Gavella.

S tako zvučnim imenima rezultati nisu mogli izostati, posebno što je Annale već u drugoj godini postojanja dignut na međunarodnu razinu – jugoslavenski umjetnici uz jednu zemlju gosta. Prvi gost je bila Italija već 1961.

Osnovana je u stvari institucija premda su djelatnici bili volonteri jer svo osoblje angažirano oko Annala i Ljetne pozornice radi svoj posao volonterski. Unatoč brojnim problemima program se razmahao pa je teško bilo očekivati da će se volonterskim radom, unatoč ogromnom entuzijazmu realizatora, moći zamišljeno i realizirati. Stoga je nakon završetka ljeta 1964. Ljetna pozornica, volonterska institucija, organizacijski preseljena u profesionalnu ustanovu – iz Turističkog društva u Narodno sveučilište, osnovano još 1949. godine ali prvenstveno kao obrazovna institucija bez potrebnog kadra i iskustva u organizaciji kulturnih zbivanja. Umjesto unapređenja i proširenja djelatnosti od sljedeće, 1965. godine kulturni život ljeta skoro nestaje: Ljetna pozornica kao institucija prestala je postojati, klavir je pospremljen u Muzej (i zaveden kao muzejski eksponat – !!! – a ne osnovno sredstvo!) a profesionalno Sveučilište (direktor Zdravko Golub) od svih ljetnih programa zadržava isključivo program folklornog ansambla Lado s jednom predstavom tjedno, preseljenom na novouređeno ljetno kino u, za publiku, neadekvatan, zatvoren i izoliran prostor. Kad će početkom 70-tih u Sveučilištu doći do promjene direktora (direktor Slavko Marić) i ovaj potpuno reducirani ljetni kulturni program zbog nedostatka ljudstva doći će u pitanje.
Annale organizacijski seli u Zavičajni muzej i održava se samo zahvaljujući entuzijazmu direktora Muzeja dr. Ante Šonje, odnosno kustosa u Muzeju, mr. Josipa Miličevića, inače etnologa.
Uočavajući nedostatak manifestacija ali i potrebu produžetka ljetne sezone, dio turističkog gospodarstva u suradnji s Radio TV Zagreb organizira Zlatni delfin, festival zabavne glazbe na kojem sudjeluju pobjednici raznih međunarodnih festivala zabavne glazbe. Trebao je to biti festival festivala. Manifestacija je pokrenuta 1970. godine a inicijatori su bili dio gospodarstvenika uz podršku tadašnjih društveno-političkih struktura. Manifestacija je lijepo krenula no bila je i suviše pretenciozna i megalomanska: okupiti pobjednike značilo je drugim riječima, staviti se iznad najstarijih domaćih festivala poput Zagreba (osnovan 1954.), Opatije (1958.), Splita (1960.), Beograda (1961.) ili inozemnih: Sanremo, Karlovy Vary, Rio de Janeiro i drugih razvikanih svjetskih festivala zabavne glazbe. Zahtijevala je velika financijska sredstva i ljudske potencijale kojima Poreč nije bio dorastao pa je zadnji Zlatni delfin neslavno održan već 1972. godine.

Istovremeno je Poreč redovno domaćin MIK-a, putujućeg festivala zabavne glazbe nastale na istarskom glazbenom idiomu, koji je tada u svom programu imao hvale vrijednu akciju da u pauzi festivala nastupaju lokalna amaterska društva. Ponukan MIK-om nastao je Naš kanat je lip, susret zborova s glazbom na predlošku čakavskog pjesničkog teksta.
Ovakvo će stanje potrajati sve do 1974. godine. Doduše, u međuvremenu mr. Miličević pokušava spasiti Annale i bar donekle pokrenuti glazbeni život. Annale je uspio sačuvati, glazbeni život ne, unatoč organiziranim dvama recitalima 1971. i 1972. zagrebačkog čeliste Marijana Jerbića.

Prijelomna 1974. godina
Stanje u kulturnom životu grada mijenja se 1974. godine i ovu godinu možemo smatrati prekretnicom, kamenom međašem porečkog kulturnog života.
Zbog prevelikog broja obrazovnih oblika (850 polaznika u svim oblicima obrazovanja) Narodno je sveučilište (direktor Slavko Marić) u nemogućnosti da se bavi i kulturnim djelatnostima, prvenstveno zbog nedostatka kadra. Stoga u prosincu 1973. uz podršku Općine (predsjednik Oreste Košeto) formira Centar za kulturu za čijeg je voditelja postavljen Ante Cukrov sa zadatkom organizacije kulturnog života Grada tijekom cijele godine uključujući i ljeto. Trebalo je početi skoro od nule pa je glavni dio aktivnosti uložen u pripreme. Pripremljeno je otvaranje glazbene škole koja će, nakon niza neuspjelih pokušaja biti otvorena u jesen 1974. Pripremljena je i kulturna sezona Grada. Uz 8 kino predstava tjedno, pripremljen je:
 1 dramski program mjesečno;
 1 koncert klasične glazbe mjesečno;
 1 predavanje mjesečno s temom iz klasične glazbe s ilustracijama;
 1 koncert zabavne glazbe ili šansone mjesečno;
 1 književna večer mjesečno.

Pripremljena je i organizirana i ljetna sezona 1974.:
 koncerti klasične glazbe 1 tjedno
 folklorne priredbe 1 tjedno

Prvi koncert održan je u srpnju 1974. Bio je to koncert Zagrebačke filharmonije s dvjema simfonijama L. v. Beethovena odnosno Čajkovskog te ciklusom pjesama za bariton i orkestar Kum Martin hrvatskog skladatelja Krešimira Baranovića u izvedbi proslavljenog baritona Vladimira Ružđaka. Dirigent je bio dugogodišnji šef-dirigent Filharmonije Mladen Bašić.
Koncerti su se inače održavali u atriju bazilike te u Eufrazijevoj bazilici, unatoč činjenici da je apsida bila u skelama zbog restauracije mozaika.
Ograničavajući faktor u programskoj orijentaciji koncertne sezone bio je nedostatak klavira pošto je postojeći klavir, kako je ranije istaknuto, nakon prestanka djelovanja Ljetne pozornice ostao u Muzeju a odnosi na relaciji Muzej – Sveučilište bili su takvi da korištenje klavira nije bilo moguće. (Nakon otvaranja Glazbene škole klavir će na intervenciju predsjednika Općine prijeći u vlasništvo Škole, odnosno Sveučilišta.)

Folklorni se programi izvode na pozornici Ljetnog kina dok je za prostor Neptunovog hrama pripreman dramski programi za ljeto 1975., koji, međutim, zbog ograničenosti financijskih sredstava, nije realiziran ni tada ni kasnije.
Uzor cijelom programu bile su dvije manifestacije: Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre, ne u smislu imitacije niti dovođenja Poreča na rang ovih gradova, jer je to nemoguće, već kao programski model.
Uz financijsku podršku Općine u zimu 1975. nabavljen je polukoncertni klavir Yamaha koji će biti materijalna osnova i za koncertnu sezonu ljeta (klavir je nabavljen za potrebe novoutemeljene organizacije Muzičke omladine koja je dala impuls koncertnoj sezoni s koncertima Pavice Gvozdić, Zdenka Osipa, Ivana Kalcine i dr. (Predsjednik MO bio je Ljudevit Fuchs, tadašnji općinski referent za prosvjetu i kulturu, tajnik A. Cukrov).
Od ljeta 1975. folklorni program ima dvije predstave tjedno, četvrtkom redovno ansambl Lado dok je drugi program bio namijenjen profesionalnim i amaterskim folklornim društvima iz drugih dijelova Jugoslavije i svijeta.
Ljetni koncertni program od sezone 1975. preimenovan je u Koncerte u Eufrazijani s posebno tiskanim višebojnim plakatom s motivom mozaika iz Eufrazijeve bazilike (prvi javni kolor tisak tog svjetskog spomenika kulture u Jugoslaviji). Program sadrži 2-3 koncerta tjedno od kojih je onaj utorkom označen serenadom zbog kasnijeg početka a i programa samih koncerata. Traje od početka srpnja do polovine rujna.

Koncerti u Eufrazijani imaju karakter festivala (u vrijeme samoupravne kulture ne previše popularnih manifestacija). Redovno su otvarani koncertom Zagrebačke filharmonije a završavali uglavnom nastupom Zagrebačkih solista. Program između ovih odrednica ispunjava glazbeni vrh tadašnje države: iz Zagreba (Zagrebački kvartet, Zagrebački puhaći kvintet, Colegium musicum, Universitas studiorum Zagrebiensis, bariton Vladimir Ružđak, mezzosopranistica Nada Puttar Gold, pijanisti Vladimir Krpan, Jurica Muraj, Branko Sepčić, Zvjezdana Bašić, Pavica Gvozdić, Sretna Meštrović i Stjepan Radić), Ljubljane (Trio Lorenz, Trio Škerjanc, pijanisti Dubravka Tomšić i Aci Bertoncelj), Beograda (Colegium Musicum, Zbor RTV, violinist Jovan Kolundžija), Italije, Francuske, SAD, ČSSR, SSSR, Mađarske, Austrije, itd. Dirigiraju, pored Bašića, Boris Papandopulo, Igor Gjadrov, Darinka Matić Marović, Mladen Jagušt, Vladimir Kranjčević i dr. Uspostavlja se vrlo uska posvemašnja suradnja s novoosnovanim Osorskim glazbenim večerima (voditelj Danijel Marušić, redatelj kultne TV serije Naše malo misto) na način zajedničkih produkcija (projekt Legende o Titu, skladba B. Papandopula za recitatora, soliste, zbor i orkestar, dirigent B. Papandopulo. Projekt izveden u Poreču, Osoru i Zagrebu 1977.).

Razmišlja se o utemeljenju festivala komorne opere po uzoru na tadašnji osječki Festival komorne opere i baleta, akustički se ispituju gradski trgovi i parkovi u cilju njihovog korištenja kao scensko-koncertnog prostora.
Nakon promjene na čelu Sveučilišta 1976. (direktor Milan Jocić) početkom 1978. dolazi do još jedne krupne kadrovske promjene: odlazi prvi voditelj Centra za kulturu. Novi voditelj je Nada Janko, arheolog. Zbog opće klime u tadašnjoj profesionalnoj ustanovi, mnogi započeti procesi, posebno u kulturnim programima ljeta, su zaustavljeni. Folklor, najbolje prihvaćen ljetni kulturni program, je napušten. Rad na oživljavanju dramskog programa ljeta je napušten, a potpuno je prekinuta suradnja i s Osorskim glazbenim večerima. Koncerti u Eufrazijani povučeni inercijom iz ranijeg razdoblja se nastavljaju i u početku programski jačaju dosežući visoke domete. No potkraj osamdesetih intenzitet postupno splašnjava prelazeći u rutinu.

Godina 1990.
Ovako stanje će potrajati sljedeće desetljeće. Kriza u kojoj se od 1976. nalazi Narodno sveučilište produbljuje se i početkom 90-ih dostiže svoje dno što će rezultirati kadrovskim promjenama (umjesto Jocića novi direktor Klaudio Žigante). Na pomolu su demokratske promjene. U tom duhu Samoupravna interesna zajednica u oblasti kulture Općine Poreč, koja je od 1975. zamijenila tadašnji Upravni odbor Fonda za kulturu, raspisuje natječaj za realizaciju Koncerata u Eufrazijani 1990. godine. Koncerti su povjereni Sceni d.o.o., novoutemeljenoj organizaciji u privatnom vlasništvu. Devetnaest koncerata je uspješno realizirano s financijskim sredstvima upola manjim od projekata koji je postavilo Sveučilište. Nastavljena je dotadašnja suradnja s Koncertnom direkcijom Zagreb i beogradskim Jugokoncertom (ova se suradnja u osvit rata programski i financijski pokazala pogubnom), ali su uspostavljeni novi kontakti s Međunarodnim centrom Muzičke omladine u Grožnjanu te sa slovenskim kućama Ljubljanski festival i Gallus. Da su Koncerti u Eufrazijani izgubili karakter festivala govori činjenica da je u okviru Koncerata oformljen Međunarodni festival gitare kao sastavni dio istovjetnih festivala u Ljubljani, Mantovi i Salzburgu, čineći tako programski prsten ova četiri grada u tri zemlje!

Na staro
No, sljedeće je godine SIZ ponovo Koncerte u Eufrazijani povjerio Narodnom sveučilištu koje će program realizirati na istoj razini zbog kojih je izgubio sezonu 1990.: Međunarodni festival gitare je napušten, a u knjižici koja govori o razvoju manifestacije koju je izdalo Sveučilište 2000. godine povodom 40. obljetnice koncerata ovo je razdoblje preskočeno kao da Koncert u Eufrazijani 1990. nisu uopće održani !!! Drugih glazbeno-scenskih programa nema osim jednog gostovanja Folklornog ansambla s Univerziteta Utah i SAD a koje je zapalilo gledaoce i ukazalo na moguća rješenja. Organizator ovog spektakla bila je Scena.

U znaku Sopele
Na ovom tragu u proljeće 1991. Scena, uz podršku Turističke zajednice Poreč i djelomično Općine Poreč, pokreće Međunarodni folklorni festival Zlatna sopela koji bi trebao biti jedan od ključnih kulturnih programa tijekom ljeta. Sve su pripreme izvršene na vrijeme ali je početak rata osujetio ovaj program pred samu njegovu realizaciju.
Unatoč tome, u pripremama za festival 1992 godine, uz KUD Jedinstvo iz Splita i pomoć istaknutog slovenskog folkloriste dr. Brune Ravnikara, pokreće stvaranje hrvatske sekcije Međunarodnog savjeta organizatora festivala folklora i tradicijske umjetnosti CIOFF, nevladine udruge koja kao savjetodavno tijelo uživa podršku UNESCO-a (CIOFF danas okuplja 90 zemalja iz svih dijelova svijeta i organizira preko 300 folklornih festivala). Nacionalni delegat je osnivač i direktor Zlatne sopele Ante Cukrov, koji poziciju nacionalnog delegata nije prekidao ni u vrijeme kad je Sopela mirovala.
Festival će, unatoč ratnim uvjetima u zemlji, možda čak i usprkos ratu, s velikim uspjehom biti realiziran sljedećih godina 1992., ´93. i ´94. (sve festivalske večeri 1994. godine snimila je HRT i pokazala u 4 navrata u nizu od 9 emisija po 45 minuta). Izvršene su pripreme za prijem Poreča u svjetsku udrugu festivalskih gradova čiji je predsjednik bio Jacques Chirac, kasnije predsjednik Francuske a tadašnji gradonačelnik Pariza. No zbog političko-sigurnosne situacije u zemlji s nejasnoćom završetka ratnih zbivanja i neizvjesnošću budućih turističkih kretanja propuštena je šansa ulaska među velike, udrugu festivalskih gradova (a čine ju između ostalih, Dubrovnik, Venecija, Pariz, Moskva, Edinburg, Rim, Berlin, Sanremo, Firenca, Prag, itd.).
Sve pripreme za festival 1995. na vrijeme su izvršene, međutim, vojno-redarstvena akcija Oluja zaustavila je festival nekoliko dana pred početak. Scena se povukla iz javnosti.

Sve do 2006. nije bilo pokušaja obnove ovog festivala. Zamijenila ga je programski potpuno nedefinirana manifestacija Poreč Summer a koja se sastojala od jednog programa tjedno. Ukupno desetak programa tijekom cijelog ljeta, klapa, slovenskih (austrijskih) tzv. oberkrainera, poneka folklorna izvedba. Dakako, manifestacija iz mnogo razloga nije nikada zaživjela.

Pokušaji
U ponovo promijenjenim kadrovskim uvjetima (direktor Drago Orlić) Sveučilište pokušava s dramskim programima na nekadašnjoj pozornici na Neptunovom hramu, osmišljava se i poseban filmski program Charming, pokušava se i s programom strijelaca i povezivanje s istovrsnim programom u Rabu i San Marinu. Sve, međutim, bez većeg odaziva.
Polovinom 90-ih ponovo se mijenjaju kadrovski uvjeti (ravnateljica Gordana Restović). Ova promjena dala je izvjestan formalni šarm, mnogo se učinilo na uzdizanju problematike kulturnog života na višu razinu ali se na sadržajno-programskoj razini, kad je riječ o ljetu nije dogodilo puno, dapače. Ionako siromašna ljetna ponuda postala je još siromašnija: Orlićeva nastojanja obnove dramskog života zaboravljena su, zaboravljeni su i strijelci, o folkloru da se i ne govori. Kao da se uplovilo u vode tzv. elitne kulture kojoj folklorni program ne priliči jer pripada nekoj drugoj domeni. Zato se koncertni prostor kvazi širi i cijela Poreština postaje neke vrste jedinstvenog koncertnog prostora čiji se programi kreiraju izvan Poreča. Računa o veličini i značaju Poreča, kako grada s dvomilenijskim nasljeđem i UNESCO-vim protektoratom, tako i turističkog šampiona, se ne vodi: u istom rangu su programi koncerata u Poreču, Taru, Funtani i Vrsaru!!! Kreatori programa, uglavnom izvan Poreča, u prostoru vide mogućnost plasmana koncertne turneje, vodeći računa prvenstveno o svojim potrebama. Poreč za skupe novce, postaje postupno svojevrsni podij mladih glazbenika i komornih ansambala sa internih studentskih produkcija muzičkih akademija, što samo po sebi nije loše, jer mladi se moraju negdje kaliti, ali zašto baš u Poreču kad bi on zbog svoje povijesti i značenja morao imati mnogo jače sadržaje. Tako dobar dio koncertnog programa postaje najobičnija „tezga", a Poreč je samo jedna od usputnih stanica ljetne koncertne karavane po Istri odnosno Jadranu. Rijetka ozbiljnija hrvatska umjetnička imena ponavljaju se u programu iz godine u godinu. Svijetle točke su jedino poneki međunarodni programi donirani od pojedinih stranih kulturnih centara u Hrvatskoj. Ovo je posebno došlo do izražaja u posljednjih nekoliko sezona nakon odlaska Nade Janko kad je koncertni program u Eufrazijani bezličan s tek pokojim bljeskom, uvijek u pravilu koncertom doniranim od kakvog inozemnog kulturnog centra.

Svijetle točke ovog razdoblja su dva nova programa koja su se pojavila, najprije sredinom 90-tih Jazz u lapidariju, a malo potom i Street art festival.

Jazz u Lapidariju programski je relativno dobro osmišljena i dobro primljena manifestacija, smještena, međutim, u vrlo skučen prostor Lapidarija Zavičajnog muzeja. Program i njegovo slaganje je posebna priča.

Street art festival, koji je prema izvornoj ideji trebao upotpuniti praznine u dramskom, glazbenom i likovnom ljetnom programu tek je djelomično to opravdao. Idejno dobro zamišljen, programska realizacija ne odaje prepoznatljivost koncepcije, kao da je napustio ishodište pretvarajući se u program uličnih performansi, dramskih isječaka do cirkusnih točaka. Sadržaj programa je često na granici dobrog ukusa, izbor nepredvidljiv jer je prepušten jednoj osobi na osnovu pojedinačnih prijava često bez pokrića. Manifestacija je neopravdano skupa, nastup je u izričaju izrazito agresivan, iza čega, međutim ne stoji sadržaj koji bi tu agresivnost opravdao.

Novo a na međunarodnoj razini
Godine 2004. pojavila se nova glazbena manifestacija Terra Magica glazbeni festival. Riječ je o Ljetnoj glazbenoj akademiji, školi usavršavanja iz klavira, violine, violončela i komorne glazbe s koncertima Poreč Classics, nizom od 10-ak glazbenih priredbi visoke umjetničke vrijednosti međunarodne razine. Sudjeluju renomirana imena svjetskog pijanizma. Organizator je porečka udruga Musicistra. Program Akademije realizira se u hotelu Dijamant a koncerti u kompleksu Bazilike (atrij i sama Bazilika). Premda je program naišao na izniman prijem publike, inozemnog stručnog tiska (medijski sponzor je Piano news, jedan od najjačih europskih stručnih pijanističkih časopisa. List izlazi u Düseldorfu), kritike i javnosti, turističkih zajednica Županije i Grada, nije naišao na razumijevanje u Učilištu kao službene kuće u oblasti kulture i Gradu. Pa je izostala bilo kakva suradnja. Program Terra Magica obogatio je ljetni glazbeni život za 10 novih koncerata iznimne vrijednosti a što Grad do sada nije dovoljno valorizirao, dok Učilište program ignorira.

Ponovno u znaku Sopele
Uviđajući nedostatak popularnijih programa, posebno folklora tijekom ljeta, novoosnovana Musicistra u uskoj suradnji s Turističkom zajednicom Grada i Gradom Porečem te CIOFF-a, 2006. ponovno pokreće projekt Zlatne sopele. Festival je preimenovan u Mediteranske folklorne susrete Zlatna sopela. Zahvaljujući svojoj poziciji nacionalnog delegata CIOFF nova Zlatna sopela je grupe mogla birati i doživjela je prvo izdanje 2006. godine. Od 2007. tematski je određena na predstavljanje tradicijske kulture Mediterana (Tradicijska kultura mediteranskih otoka 2007., Tradicijska kultura mediteranskih obala 2008., Tradicijska kultura mediterana i putovanja Marka Pola 2009, ove godine Tradicijska kultura mediterana i hanzeatski Baltik.) Na sjednici Južnoeuropskog sektora održanom na Ohridu 2007. godine Zlatna sopela je imenovana službenim mediteranskim festivalom Južnoeuropskog sektora CIOFF. Sopela je u katalogu svjetskih folklornih festivala koje izdaje CIOFF i, kako to obično bude, poznatija je i priznatija u svijetu spektakla i folklora izvan Poreča nego u samom Gradu. Festivali su skupi i mnogoslojni projekti pa tako i Zlatna sopela. No zahvaljujući članstvu u CIOFF (godišnja kotizacija iznosi 3.000 – tri tisuće kuna) trošak inozemnih grupa je sveden na minimum: plaća se smještaj s ishranom, kod grupa koje dolaze vlastitim autobusom nadoknada putnih troškova unutar Hrvatske po cijeni od 0,37 €/km odnosno grupama koje dolaze avionom prijevoz od najbližeg većeg međunarodnog aerodroma te prijevoz unutar Hrvatske te konačno džeparac izvođačkom osoblju u iznosu od 3 € dnevno po osobi za cijelo vrijeme festivala. Domaćim grupama se plaća isključivo smještaj, odnosno večera kad je riječ o lokalnim tzv. Letećim grupama. Svi ostali troškovi odnose se na troškove logistike.

I da zaključimo

Poreč tijekom 4  ljeta ima više dobrih kulturnih manifestacija namijenjenih turizmu: Sopela, Koncerti u Eufrazijani, Street art, Terra magica, Giostra, Annale….
Među njima je dio ozbiljnih programa međunarodnog karaktera ne samo po sudionicima već i po značenju. Problem je, međutim, ukupne organiziranosti i smišljenog planiranja. Svatko od realizatora planira za sebe. Pokušaji da se sve zainteresirane dovede za zajednički stol da se zajednički planira cijelo ljeto, da se vidi jedinstvena misao vodilja, da se programi međusobno ne preklapaju, svjesno ili slučajno svejedno, nisu uspjeli. Zašto? Kome je to u interesu? U drugim gradovima, pa i manjim mjestima, postoje posebni odbori koji brinu o tome bez obzira na realizatora projekta. U Poreču je na djelu stihija. Stoga nije čudno da je glavna „fora" bolivijski, inače dobar, ansambl koji uveseljava goste na Trgu slobode, ali ne kao potreba već kao posljedica nedostatka ideje kod odgovornih. Ili još bolji primjer „koordinacije": u subotu, 17., prije podne na Trgu slobode koncert imaju Porečki delfini a Decumanusom vrše animaciju trubači iz Guče. Ovih nekoliko porečkih manifestacija umjesto da se podrži i financijski stane iza njih kako bi se izdigle na višu razinu, gura se u prosječnost i, svjesno ili ne, zadržava na lokalnoj razini. Netko će naći odgovor u recesiji. Dakako, ali u tom je slučaju riječ o prioritetima: nešto što postoji godinama i što se pokazalo uspješnim i od javnosti prihvaćenim, za koje je u proteklom razdoblju uložen velik društveni novac, svejedno da li je riječ o kulturi ili sportu ili ne znam čemu, ne mogu se samo tako brisati.
U nekim zemljama ulaganja u festivale sličnog karaktera smatraju investicijom: Francuska je samo u folklorne festivale 2005. uložila 4 milijuna € smatrajući to, prema riječima Bernarda Crinera, predsjednika francuskog CIOFF, izravnim injektiranjem u tamošnje gospodarstvo! Kod nas je to, naravno, potrošnja.
Stvar je odgovornosti. A sutra će ponovno neki „dobro informiran" gradski vijećnik, a da i ne zna što se sve u Gradu zbiva, zavapiti kako Poreču treba prepoznatljiva međunarodna manifestacija koju će osmisliti Grad ili će se za nju raspisivati natječaj, ne znajući i ne pitajući se za posljedice svoje podignute ruke.
O tempora, o mores, uzviknuo bi stari Ciceron.

iv