Suverenitet nakon pada Berlinskog zida o kojem pričaju sve bivše istočnoeuropske vlade pretvorio se u pojam bez ikakvog stvarnog značaja. Ne tako davno, stanoviti Brežnjev, generalni sekretar KPSS-a, govorio je o “ograničenom suverenitetu”. Bilo je to vrlo davno, ali ipak ne dovoljno da ne bi bilo onih koji se toga i sjećaju. Teorija “ograničenog suvreniteta” izazvala je tada – a ta vremena u mnogočemu spadaju u prošlo svršeno vrijeme – svjetsko zgražanje i totalnu kritiku “slobodnog svijeta”. Taj tzv. slobodni svijet – Zapad – grmio je o ljudskim pravima, demokraciji, pravu na izbor, zaklinjao se u “državu blagostanja” i sustavno je prstom upirao, s pravom, na stotine gluposti koje su bile institucionalizirane i dovedene do razine dogmi o kojima se nije ni smjelo raspravljati.

S vremenom ni tenkovi ni bajunete nisu mogli zaustaviti strmoglavo urušavanje sustava koji su sami sebi postali svrhom. Nestao je Berlinski zid, rasula se Crvena armija povlačeći se iz Berlina preko Minska i Kijeva do Moskve. Rasule su se armije naslonjene na Crvenu. Urušili su se obavještajni sustavi, pale su granice, otvorili se zatvori.

I baš kad je izgledalo da sve ide utvrđenim smjerom, stremeći k nekim svojim višim razinama, pokazalo se da ni Zapad nije baš toliko različit od razvaljenog Istoka.

Više nema suvereniteta, iako nema Berlinskog zida. Ljudska prava više ne spominje s toliko čvrstine niti Washington, koji ih je za vrijeme Jimmyja Cartera promovirao kao svjetski, skoro pa svemirski sustav vrijednosti.

Ipak, sad već više od petnaest godina, otkad je SSSR otišao u povijest, a SAD ostao jedina svjetska velesila – koja se u međuvremenu pretvorila u superpolicajca – vidimo da je od cijele hrpe glupih ideja s Istoka preživjela samo “teorija ograničenog suvereniteta”. Nema niti jedne europske države, pa bile one i na okupu u kolu žutih zvjezdica, koje bi bile u stanju SAD-u u bilo kojem obliku i s bilo kojom ambalažom reći – NE!

Američke obavještajne agenture rade u Europi što god im padne na pamet. I ne da ih netko u tome sprečava, nego nitko nema hrabrosti zatražiti niti mogućnost da pitaju za suglasnost o bilo čemu, a što im ionako nisu ni u stanju odbiti. Agenture naravno ništa ni ne pitaju, jer oni koji su pod režimom “ograničenog suvreniteta” ni ne smiju očekivati da ih netko nešto pita ili obratno.

I upravo zbog protektorata u kojem se nalazi cijela Europa (i “stara” i “nova”) moguće je da CIA-ini zrakoplovi lete kud god požele, s bilo kojim putnicima i da se izbjegava poštivanje ikakvih prava. Bilo ljudskih, bilo građanskih.

I mučenje je sasvim normalna procedura. Kad su u pitanju ljudi onda, naravno, mučenje ne dolazi u obzir. No kad su u pitanju nacionalni interesi SAD-a onda se tu ne radi o ljudima, nego o neljudima. Kako znamo još iz vremena dok je trajao “Istok”, prema neljudima se ne koriste zakoni već se prema njima treba ponašati kao prema životinjama. A životinje se može razvoziti po zoološkim vrtovima diljem svijeta, bilo gdje! Nije važno je li to Rumunjska, Poljska ili Guantanamo na Kubi. Važno je samo zašititi nacionalne interese SAD-a i u tu svrhu dozvoljeno je sve, apsolutno sve, pa i bombardiranje atomskih instalacija Irana.

Možda bi to nekome moglo zvučati čudno, no na Bliskom istoku je nafta, a kako bi se ona mogla uredno eksploatirati bez većih otpora, nitko na Bliskom istoku ne smije doći do atomskog oružja, pa ni do mogućnosti da ima nuklearnu centralu za proizvodnju električne energije. Između centrale i atomske bombe mali je korak. A taj korak neće biti dozvoljen nikome, a pogotovu ne onima koji odbijaju “teoriju ograničenog suvereniteta”. Na Bliskom istoku nitko ne smije imati atomsko, nuklearno, kemijsko, biološko ili bilo kakvo drugo oružje masovnog uništenja.

Naravno, osim Izraela. Ako se tko sprema do tog oružja doći, Izrael će to preventivno spriječiti, kako je to već učinio 1981. s iračkim nuklearnim reaktorom. Iranski je samo malo dalje. Za izraelsko zrakoplovstvo i za specijalne postrojbe to je mačji kašalj. Samo se čeka zeleno svjetlo superpolicajca. Teorija ograničenog suvereniteta na Bliskom istoku je – kao od samog Boga poslana.

Pavle Kalinić

12.12.2005.