Nije pravedno da su Institutu pripala zemljišta koja su planski namijenjena gradskim javnim površinama, poput nebogih parkirališta uz osnovnu školu i groblje. Teško je prihvatiti i da državna znanstvena ustanova sili lokalnu vlast na urbanizaciju dijela površina nekadašnjeg vinograda (bezobzirno iščupanog!) da bi si njihovom prodajom gradila nove radne prostore.

No, s druge strane, upravo je iritantno omalovažavanje koje porečke vlasti godinama pokazuju spram obrazovanja i znanosti.

Deseci milijuna kuna iz gradskog proračuna za obilaznicu koja je županijska prometnica; grdne, u sličnim ciframa, pare za šminkanje središnjeg gradskog trga; još više za veliku sportsku dvoranu prvenstveno da bi se Poreč mogao hvaliti da je domaćin svjetskog rukometnog prvenstva; a ulaganja u školstvo – u već desetljećima nedostajuću osnovnu školu u gradu, u loše i skučene radne uvjete srednjih škola, naposljetku i u veleučilište – na repu su liste prioriteta grada koji iza Pule ima najveći proračun u Istri.

Nije problem samo u neosjetljivoj izvršnoj vlasti.

Građani imaju vlast kakvu zaslužuju, a Porečani – u ogromnom dijelu – kao da su iz znamenite pjesme KUD-a Idijoti „Mi smo ovdje samo zbog para“. Naravno, dublja je to priča koja seže u vremena egzodusa Parenzana, na koja se nastaviše „la calata dei novi druxi“ i prebrzo turističko i demografsko bujanje Poreča s naglaskom na „o“, a onda, nakon najnovijeg „oslobođenja“ još jedan novi prikoučkarski priljev novopečenih „biznismena“.

Novac koji pokreće Poreč, a u toj filozofiji malo je mjesta za obrazovanje i znanje, još manje za spoznaju da za gradski život nije od presudne važnosti produžetak turističke sezone, nego zadržavanje i dovođenje mladih u obrazovne ustanove. Da nije tako, porečka bi vlast davno izgradila ne samo osnovnu školu, nego i poljoprivredni fakultet.

Goran Prodan, Glas Istre