Poticaji postoje, tehnologija postoji, ali poljoprivrednici ipak biraju nešto drugo

Na raspolaganju su dronovi, senzori, meteorološke stanice, digitalne ogrlice za stoku, precizna poljoprivreda, automatizirani sustavi i roboti za mužnju. Natječaji potiču njihovu nabavu, digitalizacija donosi dodatne bodove, a tehnologija koja je donedavno bila rezervirana za velika gospodarstva sve je dostupnija i manjim proizvođačima. No što ako poljoprivredniku u tom trenutku više od drona treba novi nasad? Što ako mu divljač uništava proizvodnju koju bi trebao digitalizirati? Ili mu je gospodarstvo toliko malo i rascjepkano da tehnologija razvijena za stotine hektara za njega jednostavno nema ekonomsku računicu?

Upravo se ta, mnogo praktičnija strana digitalizacije poljoprivrede otvorila na nedavnom skupu „Mladi i inovacije u poljoprivredi“, koji je organizirao Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču. Rasprava znanstvenika, predstavnika istarskih LAG-ova i samih poljoprivrednika pokazala je da pitanje više nije samo kako u poljoprivredu uvesti što više novih tehnologija, nego kada je određena tehnologija uopće opravdana investicija. Iskustva s terena pritom pokazuju zanimljiv paradoks. Digitalizacija se potiče i dodatno boduje, ali kada im se ostavi izbor, mnogi poljoprivrednici novac ipak odlučuju uložiti u nešto drugo.

Od 55 projekata samo desetak za digitalizaciju

To najbolje pokazuje iskustvo LAG-a Istočna Istra. Njegova voditeljica Mirela Faraguna navela je da je ove godine odobreno 55 projekata ukupne ugovorene vrijednosti oko 1,3 milijuna eura, dok su pojedinačna ulaganja iznosila između pet i 60 tisuća eura. Među kriterijima za odabir bila je i digitalizacija, ali korisnicima je ostavljena mogućnost da dodatne bodove ostvare i kroz okolišne ciljeve. Njihov izbor dosta govori o trenutačnim prioritetima gospodarstava.

– Nismo htjeli ostaviti samo digitalizaciju, tako da su se mogli odlučiti i za postizanje okolišnih ciljeva. Većina njih ipak se odlučila za okolišne ciljeve, njih 46, a desetak za kupnju opreme koja doprinosi digitalizaciji, poput meteoroloških stanica, dronova i sličnog. Nismo ih htjeli prisiljavati da idu u tom smjeru jer mi se čini da još nisu spremni. Mislim da bi najgore bilo da kupe nešto takvo, a poslije to ne koriste – smatra je Faraguna. Dodala je da na području njihova LAG-a još postoji velika potreba za zadovoljavanjem osnovnijih potreba poljoprivrednih gospodarstava te da nema dovoljno proizvođača koji ozbiljnije izlaze na tržište.

– Naravno da ćemo i dalje promovirati nove tehnologije, ali moramo uzeti u obzir ono što je proizvođačima u određenom trenutku stvarno potrebno – istaknula je. Podaci iz Istočne Istre tako vrlo jasno pokazuju razliku između onoga što se kroz natječaje nudi i onoga što gospodarstva u određenom trenutku smatraju prioritetom. A da nije riječ samo o iskustvu jednog područja, pokazuje i situacija u središnjoj Istri.

Nema smisla kupiti tehnologiju samo zbog bodova

Vrlo slično iskustvo iznio je Manuel Živolić iz LAG-a Središnja Istra. Prema njegovim riječima, postoji velika razlika između većih i manjih gospodarstava. Kod većih proizvođača, posebno vinara i maslinara, nova se tehnologija već koristi u svakodnevnoj proizvodnji. Postoje gospodarstva koja su investirala u dronove i doista ih koriste, dok kod dijela manjih proizvođača rezultat nije bio isti.

– Kod većih poljoprivrednika ti se alati puno bolje koriste. Imamo primjere kod vinara i maslinara gdje se ulaže u dronove koji se zaista koriste u samoj poljoprivrednoj proizvodnji. Kod nekih manjih poljoprivrednika, nažalost, mi smo ih možda i natjerali da ulažu u digitalne alate koje poslije možda ni ne koriste – ističe Živolić. Upravo tu vidi i prostor za drukčiji pristup budućim natječajima.

– Tu vidim i problem LAG-a jer smo možda sve to trebali drugačije i bolje prezentirati korisnicima. Treba poraditi na edukaciji kako bi oni stvarno vidjeli korist od tih alata, a ne da ulaze u dodatne troškove i pitaju što sada moraju kupiti da bi zadovoljili određeni kriterij – istaknuo je. S druge strane, postoje tehnologije čija je korist vrlo konkretna. Živolić je naveo stočarska gospodarstva koja ulažu u digitalne ogrlice za nadzor stoke te digitalne vage kojima prate njezin napredak. Upravo takvi primjeri pokazuju koliko je važna razlika između tehnologije koja se nabavlja zato što je dostupna i one koja proizvođaču olakšava svakodnevni posao. No veličina gospodarstva samo je jedan dio priče. Drugi je struktura same poljoprivrede, koja se u Istri bitno razlikuje od velikih proizvodnih sustava za koje se mnoga suvremena rješenja razvijaju.

Tehnologija za sto hektara nije tehnologija za četiri parcele

Dr. sc. Igor Palčić iz Instituta za poljoprivredu i turizam upozorava upravo na taj problem. Velik dio tehnoloških rješenja koja danas dolaze na tržište razvijen je u uvjetima koji su teško usporedivi s malim i često rascjepkanim istarskim gospodarstvima.

– Mnoga su ta rješenja razvijena na sustavima kakvi postoje drugdje u svijetu, gdje govorimo o stotinu, možda i tisuću hektara. Mi zapravo moramo raditi skalabilnost prema našim gospodarstvima. Puno je teže rješenje koje se isplati na sto hektara primijeniti na četiri parcele od po hektar koje su još i međusobno raštrkane – smatra Palčić. Zbog toga Institut za poljoprivredu i turizam dio svojih istraživanja usmjerava upravo prema testiranju novih tehnologija u stvarnim uvjetima istarske poljoprivrede.

– Na Institutu već provodimo sustav živih laboratorija. Poljoprivrednik može doći kod nas i vidjeti tehnologiju koju ispitujemo u stvarnim uvjetima naših vinograda. Ideja je da takvu tehnologiju zatim primijenimo kod poljoprivrednika koji će je kod sebe testirati. Poljoprivrednik ipak više vjeruje kada vidi da je drugi poljoprivrednik nešto uspješno primijenio – objasnio je Palčić. Posebno je osjetljiva situacija mladih proizvođača koji tek započinju posao, jer svaka veća investicija za njih nosi i veći rizik.

– Oni kreću s puno upitnika, a ulaganje u tehnologiju koja je u početku skuplja i ima dulji povrat investicije za njih predstavlja dodatni rizik. Zato im moramo pomoći kroz fondove, ali i kroz primjere dobre prakse kako bi znali da će im određeno ulaganje stvarno pomoći u proizvodnji – rekao je Palčić. Koliko se razmjeri takvih ulaganja mogu razlikovati od gospodarstva do gospodarstva najbolje pokazuju iskustva samih proizvođača koji su sudjelovali u raspravi.

Robot za mužnju više od 200 tisuća eura

Jedan od primjera je Elena Fajman iz OPG-a Fajman odnosno Sirane Fajman iz Letaja na Labinštini. Riječ je o obiteljskom gospodarstvu koje se bavi stočarstvom i proizvodnjom domaćih sireva po tradicionalnim recepturama, a sada priprema veliku investiciju u digitalizaciju farme.

– Trenutno smo se preko LAG-a prijavili na digitalizaciju farme i u procesu je nabava robota za mužnju. Taj projekt košta više od 200 tisuća eura, a potrebno je sigurno još 100 tisuća eura samo za pripremu terena i uvjeta za robota – kaže Fajman. Prije nego što robot uopće počne raditi, riječ je, dakle, o ulaganju koje se približava iznosu od 300 tisuća eura. Za gospodarstvo koje se odluči na takav korak nova tehnologija nije tek dodatak postojećoj proizvodnji, nego investicija koja mijenja način rada na farmi.

Istodobno, u preradi se tehnološki napredak ne mora sukobljavati s tradicijom na kojoj je izgrađen sam proizvod.

– U sirarstvu primjenjujemo nove tehnologije, nove tehnološke procese i neke novitete, ali uvijek se držimo tradicije i tradicionalne recepture. Mislim da je upravo u tome uspjeh našeg sirarstva i cijele priče – objašnjava Fajman. Dok je na jednom gospodarstvu sljedeći korak robotizacija farme, nekoliko desetaka kilometara dalje lista prioriteta izgleda potpuno drukčije.

Prije drona treba obnoviti nasad

Amanda Dušić Buždon iz OPG-a Dušić u Podmeji kod Grimalde u središnjoj Istri dolazi iz obiteljskog gospodarstva smještenog uz jezero Butoniga koje se prvenstveno bavi voćarstvom i preradom. U nasadima imaju jabuke, šljive, breskve i masline, a proizvode maslinovo ulje, voćne namaze, sušeno voće, jabučni ocat i vino. Amanda se nakon studija fitomedicine ozbiljnije uključila u obiteljsko gospodarstvo, a obitelj danas obrađuje oko osam hektara. No na njihovoj listi prioriteta trenutačno su neki puno temeljniji problemi.

– Što se tiče inovacija, one nisu previše zastupljene na našem gospodarstvu. Mislim da je prvenstveni razlog to što se moramo baviti nekim drugim pitanjima i radije se prijavljujemo na natječaje za obnovu nasada. Nakon 15 godina moramo obnavljati nasade, moramo prihranjivati zemlju i ulagati u takve stvari, a danas se dosta favoriziraju digitalizacija i inovacije – ističe Dušić Buždon. Jedan od najvećih problema njihova gospodarstva je divljač, zbog koje značajan dio ulaganja mora biti usmjeren u zaštitu postojeće proizvodnje.

– Radije se prijavljujemo i na natječaje koji se odnose na borbu s divljači. Zaštita od divljači izuzetno je velika investicija, treba puno sredstava i vremena i mislim da bi se i na tim pitanjima trebalo poraditi prije same tehnologije i inovacija koje bi trebalo uvesti na gospodarstvo – govori ova poljoprivrednica. A kada proizvod uspiju proizvesti i zaštititi, ostaje još jedan zahtjevan dio posla, a to je pronaći kupca i postići cijenu koja opravdava proizvodnju.

– Moramo se jako puno baviti marketingom i time kako kupce privući kvalitetom proizvoda. Moramo opravdavati svoju cijenu jer svi znamo da je uvoz jako zastupljen i da ruši cijenu naših proizvoda. Zato se zapravo više moramo baviti marketingom nego tehnologijom i inovacijama. Mislim da su to ključna pitanja koja treba riješiti prije same implementacije tehnologije jer nam uzimaju jako puno vremena, financija i energije – zaključuje Dušić Buždon.

Panel rasprava je organizirana uz sufinanciranje sredstava Mreže Zajedničke poljoprivredne politike za organizaciju radionice „Mladi i inovacije u poljoprivredi“ održane 30.09.2026. u hotelu Parentium u Poreču. Radionicu je organizirala i vodila dr. sc. Ana Čehić Marić s Instituta za poljoprivredu i turizam.

iptpo