“Kada proizvođač ima osigurano tržište, tada ulaže i povećava proizvodnju. Ne može se planirati budućnost, ulagati u zemlju i strojeve ako ne postoji određena sigurnost“, započinje Branko Čeko, vlasnik Poljoprivrednog obrta Čeko iz Umaga koji smatra da bi se poljoprivrednici lakše odlučili za veća ulaganja u modernizaciju, čime bi se povećali prinosi i pale cijene, samo kada bi postojala ta toliko potrebna sigurnost prodaje, donosi Agroklub.com

“Najveći problem je uvoz, to svi znamo“, nastavlja istarski maslinar. Naišao je u medijima na informaciju kako neke europske države ne dozvoljavaju uvoz određenih proizvoda dok ne potroše vlastite zalihe, pa se pita zar ne bi bilo moguće i u Hrvatskoj donijeti takvo ograničenje? Konstatira da sigurno bi, samo kada bi se htjelo.

Proizvodnju vezati s uvozom

Predlaže da se proizvodnja veže s uvozom. “Poljoprivrednik koji ove godine proizvede 100 tona jabuka mogao bi u istom razdoblju imati pravo uvesti još, recimo, 200 tona. Za sljedeću godinu bi se trebao obvezati proizvesti više, a za toliko bi smanjio uvoz. Bilo bi mu dobro dozvoliti ugovor i s drugim hrvatskim proizvođačima”, smatra on. Uglavnom, kazuje, bitno u cijeloj priči je to da se ide prema smanjenju uvoza, a povećanju domaće proizvodnje. Oni koji proizvode trebali bi imati koristi od uvoza, ali ne toliko da bi im bio isplativiji od vlastite proizvodnje.

Uvozom bi se mogli baviti i trgovci koji imaju ugovorenu proizvodnju s određenom grupom domaćih poljoprivrednika. To bi mogao biti neki vid kooperacije s obvezom otkupa na osnovu čega bi trgovac ostvario prava na uvoz koji bi opet bio vezan uz otkupljene količine kako sam prije opisao. “Ministarstvo poljoprivrede ili srodna institucija bi davala procjenu o omjeru“, govori te predlaže da se isto omogući i zadrugama.

Mišljenja je da bi u tom cilju trebalo osnovati što više poljoprivrednih zadruga. “Naša Maslinari Istre nije proizvođač već ima kooperante. PZ može prikazati tu proizvodnju kao svoju, a ostalo uvesti“, pojašnjava ideju, pa dodaje da bi takav princip mogao dovesti do situacije da jednoga dana postanemo samodostatni. “Pitanje je samo postoji li politička volja za tako nešto odraditi ili će se i dalje štititi uvozni lobi“, kaže.

Država se ne bi smjela miješati u tržište, osim u slučajevima da ponestane određenih proizvoda, a poljoprivrednici zatrebaju pomoć, uvjeren je. Prisjeća se slučaja međimurskog proizvođača krumpira koji svoje ogromne količine nije uspio plasirati, a u trgovačkim centrima se prodavao egipatski. “Takve stvari se ne bi smjele nikada više ponoviti“, isključiv je.

Problem zakupa državnog zemljišta

Ogroman problem je i dodjela državnog poljoprivrednog zemljišta koje je gotovo nemoguće dobiti u višegodišnji zakup.

“Natječaji za dodjelu u zakup ponekad traju više godina pa se zbog promjena zakona naknadno poništavaju. Time se onemogućava napredak i povećanje proizvodnje onih poljoprivrednika koji žele uložiti u sadnju novih višegodišnjih nasada“, upozorava. Nastavlja da se upravo to njemu dogodilo i to dva puta. Izabran je kao najbolji ponuđač i za kupovinu zemlje, ali se dogodila ista stvar – natječaj se odužio, u međuvremenu su se propisi promijenili, natječaj se poništio i sve je palo u vodu.

Čeko se osvrnuo i na izjavu Damira Novotnyja u nedavnom intervjuu gdje ekonomski analitičar tvrdi da turisti traže jeftinu hranu što hrvatski proizvođači nisu u stanju ponuditi. “Najbolji restorani su uvijek dupkom puni tako da ta konstatacija ne stoji. Osim toga, naše kvalitetno maslinovo ulje se ove godine sasvim dobro prodavalo, a čak nije niti bila dobra turistička sezona“, govori.

Novotny smatra i da bi se Hrvatska trebala orijentirati na povrtlarstvo, a ne na ratarstvo s čime se naš sugovornik također ne slaže. “Zašto Hrvatska ne bi bila produktivna kao neke druge europske zemlje u ratarstvu? Ratarsku proizvodnju treba unaprijediti, a ne odmah tražiti rješenje u prebacivanju na drugu granu“, smatra.

Takve stvari kao što je slučaj međimurskog proizvođača krumpira koji svoje ogromne količine nije uspio plasirati, a u trgovačkim centrima se prodavao egipatski, ne bi se smjele nikada više ponoviti.

Hrvatska ima više od 160.000 registriranih OPG-ova, no ljudi registriraju iz raznoraznih razloga, nastavlja Čeko.

“Mislim da bi to trebalo pročešljati. Počelo se na tome raditi tako da trenutno imamo određeni broj SOPG-ova. Takvi poljoprivrednici koji proizvode za vlastite potrebe trebali bi ući u neku zasebnu kategoriju“, kazuje. Vezano za poticaje koje brojni OPG-ovi primaju, Čeko zamjera što nema kontrole. “Država nešto financira, a kasnije ne vrši kvalitetnu kontrolu pa poticaje dobivaju i oni koji ništa ne proizvode“, opisuje.

Potrebne su nam zadruge

Osvrće se također na Novotnyjev prijedlog o okrupnjavanju na što komentira da je bolje drugo rješenje, a to je osnivanje većeg broja zadruga.

“Doduše, kada gledam našu PZ Maslinari Istre koju je pri osnivanju Istarska županija podupirala, divim se da je uspjela preživjeti ovu tešku godinu jer je bila ostavljena na milost i nemilost tržištu“, negoduje. Dodaje da je sada polako krenulo, da je nedavno zaposlena jedna osoba na poslovima prodaje i da vjeruje kako će uspješno poslovati u budućnosti.

Obitelj Čeko se prije 10-ak godina bavila uzgojem breskve. Imali su, govori, jako dobro voće koje je, nažalost, otkupljivano samo ih razloga da podigne vrijednost uvoznim breskvama. “Jedno vrijeme je prodaja funkcionirala, ali su kasnije krenule ucjene i više nije bilo isplativo“, otkriva.

Opisuje kako se uvozilo na šlepere, a od njih i nekoliko drugih kooperanata otkupljivači su uzimali manje količine. Oni su znali dnevno brati i više od tone bresaka, prisjeća se. Zadnje godine im je obećan otkup, ali bez cijene na otpremnici. Obrazloženje od strane otkupljivača je bilo da ne mogu napisati cijenu jer ne znaju po koliko će krajnjem kupcu uspjeti prodati.

“S tom voćkom je situacija takva da se mora odmah po branju plasirati pa nismo imali izbora. Na kraju smo dobili 2,5 kune po kili“, navodi te dodaje da jedna kašetica u koju stane 4,5 kilograma bresaka košta pet kuna. To znači da je gotovo pola zarade otišlo na transportnu ambalažu, pojašnjava.

Nakon toga je pola breskvika porušio i okrenuo se maslinama. Danas proizvodi visokokvalitetno ulje i s prodajom nema problema, no smatra da je šteta da poljoprivrednici donose takve odluke i da ljudi odustaju od nekih kultura.

“Kada bi profunkcionirale zadruge, one bi mogle nabaviti hladnjače i prikupljati voće od više lokalnih proizvođača te ih dalje plasirati“, govori. Dodaje da on kao poljoprivrednik nema vremena tražiti kupce i baviti se prodajom, pa iz tog razloga vidi veliku prednost u udruživanju.

Najteže je gledati zapuštena zemljišta

Prokomentirao je i Novotnyjevu tvrdnju da je dobro što se na tržištu pojavljuje sve više mladih, obrazovanih poljoprivrednika.

“Apsolutno se slažem, ali kako mogu mladi poljoprivrednici doći do većih parcela i početi odmah proizvoditi velike količine? E sad, država bi trebala biti sposobna prepoznati one koji žele i mogu te takvima dati zemlju. Usudim se reći da bi takve trebalo vući za rukav da uzmu zemlju, a ne da moramo klečeći moliti da je dobijemo“, govori Čeko.

Smatra da bi oni koji su se već iskazali svojim radom trebali lakše dolaziti do državnih parcela.

Najgore je, navodi, gledati oko sebe zapušteno zemljište, a imati ga volju obrađivati. Ne moramo, kaže, izmišljati toplu vodu, samo treba proučiti što rade sjeverni susjedi. “Vrijeme je da prestanemo pametovati i da se primimo posla“, zaključuje za kraj.