Vjerojatno je nemoguće pronaći ma ijednu osobu koja nije bila dirnuta snijegom koji nas je obavio protekli vikend. Nakon čini se 22 godine, ovo je bio pravi predbožićni poklon. Vrijeme nas je podarilo tako divnim darom, posebno ujutro, kada prva auta nisu ugazila svježi sniježni pokrivač. Stigao je poput iznenadnog gosta, koga smo tako dugo očekivali, tako dugo da smo i zaboravili kako izgleda.
Kada smo se najmanje nadali da je moguće, upravo je tada stigao. I nema tu ničega lošeg, upravo ta personifikacija sa dugo željenim gostom možda i najbolje opisuje situaciju u kojoj smo se našli kada smo vidjeli snijeg ispred nas. Svako je od nas imao onakav poseban izraz lica, pun dobrote i topline, a ta se dobrota širila cijelim gradom, od jednog sretnog lica do drugog.
To je potpuno ljudska karakteristika, osjećati se sretnim kada netko iznenada stigne u posjet, kada smo se najmanje nadali. Ljudska, ali i možda i potrebna. Potrebna jer svi mi u životu ponekad osjetimo potrebu za promjenom dnevne rutine, dovoljan je i samo jedan mali tren promjene ustaljene rutine da nas učini sretnijima i zadovoljnijima.
I to je dokaz koliko upečatljiva može biti makar i mala promjena u našim životima. To je, kažu psiholozi, i potrebno – povremeno promijeniti rutinu. Zato ponekad i čeznemo za iznenadnim gostom koji će nas oplemeniti i ispuniti toplinom. Gostom koji nije dio naše dnevne rutine, kao što su dio dnevne rutine brat, sestra, supruga, majka, otac. Baš kao što je ovaj snijeg potpuno promijenio rutinu ustajanja, odlaska na posao ili kavu, ustaljenu šetnju gradskim ulicama, jer smo se nakon ustajanja divili predivnoj bijeloj pojavi, nismo mogli normalno na posao, nismo išli na kavu već slikali ono dosadno drvo ispred naše zgrade koje prije nismo zamijećivali, a šetnja već dosadnim ulicama postao je pravi spektakl.
Čak i onaj surovi balkon nije više bio balkon, već predivan spoj snijega i betona. Dakle, do te mjere samo mala promjena može promijetiti rutinu i naše unutarnje zadovoljstvo. Baš kao što nenadani gost unese toplinu u naš stan, i od silnog unutarnjeg zadovoljstva počinjemo primijećivati sitnice u stanu koje ranije nismo primijećivali.
No, pogledamo li samu prirodu snijega kao vremenske pojave, primijetiti ćemo da je to tek promjena jednog agregatnog klimatskog stanja u drugi. Dakle, snijeg je uvijek tu, samo što se ponekad pojavljuje u drukčijem obliku. Kao što je taj isti snijeg ponekad kiša, sparina, magla ili led. Uslijed promjene određenih vanjskih uvjeta, i klimatski se uvjeti mijenjaju te kiša postaje snijeg, ili ponekad led. Dakle, možda premistično shvaćamo pojavu snijega, možda ponajviše zbog toga što ponekad predugo protekne od snijega do snijega. A mi počesto mislimo da ćemo uživati unedogled kada padne snijeg. A već drugi, treći dan, postane dosadan i naporan.
Tako je to i sa gostom. Prvih dan, dva sve se čini idiličnim, dok je treći dan svakog gosta – dosta. A mi smo svi uvjereni da će nas promjena dnevne rutine učiniti sretnijima, što je točno, ali tek kratkoročno.
A što to zapravo znači? To znači da ne treba uživati samo u jednoj vremenskoj pojavnosti, već u svakoj.
Zanemarujemo da moramo uživati u svim pojavnostima svakodnevnog života, i samo ćemo tako biti sretni. Kao što ćemo biti sretni samo ako se radujemo i kiši i snijegu i ledu i magli, jer je i naš grad po svakoj toj vremenskoj pojavnosti predivan, a ne samo pod snijegom.
Tako je to i sa životom, svaki je dan poseban događaj, ne treba očekivati nekakvu fanatičnu promjenu dnevne rutine, jer je promjena rutine i novi način kuhanja kave, novi korak djeteta, nova riječ djeteta. To su prave promjene rutine. A velike će nas promjene rutine, poput snijega u Poreču, učiniti doista ispunjenima samo ako se radujemo i svakoj maloj dnevnoj promjeni rutine.
Očekujući velike promjene rutine ponekad zanemarujemo koliko divan i nepredvidiv, simboličan i zanimljiv zna biti svakodnevni život, a tako i zanemarujemo svoje bližnje, supruge, djecu, braću.
A zanemarujući druge, i očekujući velike promjene koje vrlo često neće stići, sami sebe uvlačimo u krug krivnje iz kojega ne znamo izići, pa za naše nezadovoljstvo krivimo druge. Upravo poput snijega, kada ga nema dugo, postajemo nezadovoljni dnevnom rutinom, zanemarujući ljepotu kiše i magle. I tada druge počinjemo kriviti što je naš život dosadan i što je grad tako depresivan kada pada kiša.
Želim Vam svima, da Vaši bližnji prepoznaju toplinu i originalnost koju svakodnevno unosite u njihove živote, ali i da Vi prepoznate isto to kod njih. Ako ne prepoznajete, pogledajte bolje. To je najbolje što zapravo jedni drugima možemo učiniti za Božić.

zzlevak