– Kad si rekao fotograf u Istri, mislio si na Renca, a danas hi imaš koliko ćeš. Riječi su to dizajnera Sergia Gobba koji je osamdesetih godina bio jedan od rijetkih u tom poslu uz Renca Kosinožića, najsvestranijeg istarskog fotografa čiji je prerani odlazak prije tri godine (2. svibnja 1952. – 26. listopada 2009.) ostavio Poluotok u šoku. Renco je radio kao programer dok nitko kod kuće nije imao kompjuter i fotografirao je na svatovima kad većina uzvanika nije znala okinuti jedan uspjeli zapis.

Među prvima u Istri probio se s fotografijama iz zračne perspektive istodobno rado bilježeći svoje sumještane i stare zanate u vrijeme kad se tradicionalna Istra nastojala zametnuti, a posjetiteljima prikazati samo ona turistička s blještavim morem kao i na njegovim fotografijama.

Te dvije krajnosti u Rencovom stvaralaštvu vide posjetitelji galerije Konobon kod porečke Nove Vasi. Nadomak jame Baredine u kraju gdje je Renco proveo cijeli život kad nije putovao, relativno nova galerija postala je majčinski dom njegovog stalnog postava "Delo i ljudi" koji opisuje težak rad Istrijana uz boškarina, stare zanate i trenutke odmora. Do kraja ove godine prati je izložba  "Dijagonale", apstraktne vizije krajolika, često snimljene iz zraka ili na putu izvan Hrvatske. Nakon prvotne igre shvatio je, a što je istaknuo u jednom intervjuu našem listu, da fotografiju ne stvara aparat nego glava. 

– Bio je perfekcionist koji je sjajno balansirao pozicije majstora i umjetnika. Nije išao kraticom, svoj put i učenje shvaćao je jako ozbiljno, a iz male Nove Vasi postao je fotograf svijeta, kaže Drago Orlić kojeg je s Rencom povezivalo prijateljstvo, ljubav prema skijanju i gastronomiji, a potom i poslovne veze.

Danas je mali dio fotografija izložen samo četiri kilometra od Rencove rodne kuće u Novoj Vasi koja čuva apotekarski složenih sto tisuća (nitko ne zna točan broj) dijapozitiva, starih fotoaparata i nebrojene digitalne zapise.

(Piše Marina DAMJAN, Glas Istre)