Djeca s licima koja sjaje- kuda nas vodi ovisnost o tehnologiji?

glow-dr burcar 2
23.02.2018. 18:31; Učitavanja: 405; Početna / Slider / Djeca s licima koja sjaje- kuda nas vodi ovisnost o tehnologiji?

Rizici prekomjernog korištenja  tehnologije

U prepunom prostoru Zdravog grada Poreč, u srijedu 21.2.,  100 ljudi je pažljivo, zainteresirano i zabrinuto slušalo upečatljivo izlaganje primariusa dr. Ivana Burcara, specijalista opće kirurgije i subspecijalista kardijalne kirurgije u klinici za kardijalnu kirurgiju KBC Zagreb koji se kao profesionalac i roditelj,  otac troje djece,  posvetio izučavanju tjelesnih i psiholoških posljedica ovisnosti djece ali i odraslih o tehnologiji.  Ova aktualna tema je obrađena kao dio programa 11. Tjedna psihologije u Poreču. Razgovor na ovu temu povod je za razmišljanje i djelovanje roditelja, odgajatelja, nastavnika i drugih stručnjaka , voditelja udruga u nastojanju da se podiže svijest o potrebi kontrole masovnog razvoja ovisnosti o tehnologije djece ali i odraslih.  Dr. Burcar je svoje predavanje bazirao na knjizi američkog psihijatra dr. Nicholasa Kardarasa pod nazivom Glow Kids tj. Djeca s licima koja sjaje. Ova knjiga, kao i predavanje, bavi se tematikom sve većeg trenda javljanja ovisnosti o tehnologiji i to o pametnim telefonima, kompjuterima i drugim ekranima kojima smo svakodnevno sve više izloženi.

Blješteći ekrani kao elektronski kokain

Iako nam tehnologija u današnjem užurbanom svijetu pruža razne pogodnosti i mogućnosti, istraživanja ukazuju da prekomjerna upotreba raznih ekrana i njihov utjecaj na mozak, posebno djece, dovodi do značajnih poveznica s učestalijim psihijatrijskim poremećajima kao što su ADHD, ovisnost,  depresija, anksioznost, pojačana agresija. Kod djece u razvoju,  pretjerano izlaganje blještećim ekranima može dovesti do neuroloških oštećenja mozga i do istih efekata  kao kod uzimanja droga npr. kokaina. Otuda stručnjaci koji proučavaju nekontrolirano i prekomjerno korištenje ekrana zbog igranja igrica, pretraživanja interneta ili komunikacije putem društvenih mreža počinju za blješteće ekrane koristiti pojam elektronski kokain. Dakle, kako kaže dr. Burcar kada pustimo dijete da nekontrolirano ili prekomjerno koristi Internet i tehnologiju izlažemo ga riziku od razvoja ovisnosti o tehnologiji kao da smo mu dali kokain. Kao roditelji, nikada djetetu ne bismo ponudili drogu. S druge strane roditelji kupuju djeci video igre na koje se djeca „nakače“ i postaju ovisna. Tako roditelji zapravo ne znajući što se događa u organizmu i mozgu, vjerujući da čine dobro ili da nagrađuju vlastitu djecu, zapravo djeci nude elektronski kokain ukoliko igre nisu pažljivo odabrane i ako se ne koriste u nadzoru i kontroli odraslih.

Objasnio je da ovisnost o ekranima i internetu ima neurobiološku osnovu kao i kod drugih ovisnosti.  Opisao je dopaminski put odnosno način na koji se tijekom igranja video igara luči dopamin u tijelu zadužen za doživljaj ugode (uzbuđenja).  Utjecaj ekrana dovodi do povećanih razina dopamina i do stimulacije centara za ugodu (uzbuđenje) što naposljetku utječe na ponavljanje reakcije. Dakle, stvara se osjećaj ugode te što je više ugoda (uzbuđenje) prisutno to više nastojimo ponavljati ona ponašanja koja do te ugode dovode. Kada se javi ovisnost, proizvodnja prirodnog dopamina pada radi odmora receptorskih stanica u mozgu, ali to utječe na pojačavanje ovisničkog ponašanja. To djecu koja razvijaju ovisnost navodi da igraju sve dulje i dulje. U konačnici neka su djeca u stanju satima sjediti za ekranom i igrati igre.

Budući da je kod djece i mladih mozak još u razvoju tako baš oni čine osobito rizičnu skupinu za razvoj ovisnosti o tehnologiji, a paralelno za  narušavanje normalnog razvoja mozga i ozbiljne poremećaje u ponašanju i emocionalnom funkcioniranju.

Video igre i društvene mreže kao rizik za ovisničko ponašanje

Igranje igrica ima još jedan specifičan utjecaj na naš organizam. Naime, naš organizam poznaje  fiziološke reakcije u različitim stresnim situacijama – bori se ili bježi. Stresne ili jako uzbudljive situacije u biti energiziraju tijelo na jednu od ove dvije akcije. Tijekom igranja igrica ova je reakcija stalno prisutna, te naš organizam stalno luči adrenalin i kortizol pripremajući nas na akciju. No, takva dugotrajna napetost organizma naposljetku može dovesti  do agresije, povećane pozornosti, pretjerane aktivnosti mozga te simptoma ovisnosti koji su nalik kliničkim simptomima manije. Roditelji često nude djeci video igre kako bi ih nagradili ili umirili dok rade nešto drugo i ako ih ne nadziru vlastitu djecu pretvaraju u ovisnike o „elektrokokainu“. Ne znaju pri tom da je kompletna industrija video igara bazirana na stvaranje populacije ovisnika o igrama kako bi igre konzumirali i kupovali.  Naime, industrija video igrama zapošljava neuroznantsvenike i neurobiologe koji nadziru životne funkcije igrača, koji testiraju igrice s ciljem modificiranja iste kako bi uzbuđenje dignuli na određenu razinu (npr. krvni talk 180/120-140 u nekoliko minuta igranja ili poticanje reakcije znojenja) i poticali razvoj ovisnosti o ovoj vrsti uzbuđenja. Bit svega je prodati što više kopija određene igrice, dok se zdravlje konzumenata stavlja u drugi plan. Kako je rekao dr. Burcar „zamislite klinca koji je malo povučen, teže uspostavlja socijalni kontakt ili pak u pubertetu ima lošu sliku o sebi i misli da je ružan…njemu je najlakše uroniti u imaginarni svijet video igrica u kojima se identificira sa junakom i u tom mu je svijetu baš dobro“. Ali, jaz koji time nastaje između imaginarnog i realnog svijeta i uklapanje djeteta u realni svijet postaje još teže. Tako djeca postaju ozbiljni kandidati za ovisnike o tehnologiji i popratne poremećaje u ponašanju i emocionalnom funkcioniranju. Zato se danas sve više govori  o fenomenu Djece s licima koja sjaje-  „Glow kids“ koja danju i noću zaneseno gledaju u ekrane,   ne čuju nas, gledaju u ekrane kao hipnotizirana  i u transu ,  a u pokušaju da ih odmaknemo postaju agresivna i ljuta, prkose autoritetu, ne mogu kontrolirati emocije, a mogu imati i odmak od realnosti ili, u najgoroj verziji  psihotične poremećaje.

Zna se da oko 10% osoba u populaciji jesu oni ljudi koji su po svojoj strukturi osobnosti skloniji postati ovisnici i posegnuti za nekim sredstvom ovisnosti. Isto tako se zna da će te osobe već kao djeca imati veću vjerojatnost postati ovisna o tehnologiji te kasnije imati veću šansu postati ovisnici o alkoholu, drogama i sl. Isto tako je danas evidentno da je tehnološkim dostignućima i napravama izloženo gotovo svako dijete i odrasli čovjek te je rizik od razvoja ove ovisnosti puno veći za značajno veći broj ljudi u populaciji. Dr. Burcar je naglasio da podaci iz 2010. godine upućuju na to da u Hrvatskoj čak 81% djece igra neku videoigricu. S obzirom na ovo, čini se da je rizik od ovisnosti o tehnologiji najmlađih naša realnost.

Nadalje, doktor Burcar spominje i današnju brzorastuću opsesiju mladih ali i odraslih društvenim mrežama i tkz. textingom tj. hypertextingom koji se odnosi na razmjenjivanje više od 120 poruka putem društvenih mreža dnevno. To su djeca ili odrasli koji niti jednu radnju ne mogu raditi, a da neprestano ne gledaju u mobitel, da ga neprestano ne drže kraj sebe i stalno se  prekidaju u onome što rade pogledavanjem poruka na Instagramu, Facebooku, Viberu, Whatsupu… Oni su neprestano na „mreži“. Njihov je mozak stalno uzbuđen u očekivanju nekog odgovora, virtualne komunikacije. Dokazano je da pretjerana komunikacija putem društvenih mreža potiče depresiju djece i odraslih, utječe na školski neuspjeh. Faccebook, Instgram i dr. potiču međusobne usporedbe, nadmetanja. Ljudi na društvenim mrežama imaju „puno prijatelja“ od kojih mnoge i ne znaju osobno . Prate gdje ljudi putuju, što rade i objavljuju, što kupuju, kako se oblače ..uspoređuju se, vode tuđe živote i dio njih upada u depresiju smatrajući „vidi što sve ovaj radi i može, gle gdje je sve bio…, a ja čitavo ovo vrijeme ništa! “  No, paradoksalno, čini se da unatoč svim mogućim društvenim mrežama i sredstvima komunikacije koje moderne tehnologije nude, ljudi se sve više osjećaju usamljenima te se postavlja pitanje na koji način društvene mreže utječu na naše socijalne vještine u komunikaciji licem u lice.

Kako prepoznati problem i kako postupiti ?

Doktor Burcar navodi i neka pitanja koja upućuju ima li dijete problem:

  • Ostaje li duže budno i duže boravi na računalu?
  • Postaje li agresivno ili anksiozno kada ostaje bez mobitela, računala ili igrače konzole?
  • Odražava li se tehnologija na uspjeh u školi?
  • Imaju li poteškoće s izbacivanjem digitalnih slika iz glave?
  • Mašta li o virtualnim slikama?
  • Kriju li uređaje ili se sakrivaju koristeći ih?
  • Ima li poteškoća s kontrolom emocija?
  • Čini li vam se apatično ili se lako dosađuje?
  • Čini li vam se premoreno a u isto vrijeme uzbuđeno?
  • Žale li se učitelji da spava u školi?

Ukoliko primjećujete neke od ovih problema kod vašeg djeteta potrebno je uspostaviti zdrav odnos s tehnologijom koja je ipak postala sve neizbježnija za svakodnevni život, te bi prvenstvena upotreba tehnologije trebala ići u svrhu istraživanja korisnih sadržaja. Općenito bi detoksikacija s digitalnog trebala ići postepeno, npr. svaki dan po sat vremena manje. Za uklanjanje ovisničkog ponašanja potrebno je minimalno 4 tjedna potpune apstinencije bez ekrana uz nadomjestak zdravih aktivnosti. 

Da li je smartfonima mjesto u školi?

Dokazano je da je školski neuspjeh direktno vezan za korištenje mobitela tijekom nastave posebno kod učenika koji teže uče. Sve veći broj prestižnih zapadnih škola zabranjuje mobitele u školi štoviše ne uvode pametne ploče ne uvode ili ukidaju tablete jer masovno uvođenje tehnologije onemogućava normalan razvoj mozga, grafomotorike te uvjetuje još više boravljenje djeci uz ekrane. Djeca okružena tehnologijom više ne čitaju.  A upravo čitanje ima posebnu ulogu u razvoju mozga jednako kao socijalni kontakt i interakcija učenik -učitelj koja je nezamjenjiva u razvoju čovjeka kao ljudskog bića.

Dr. Burcar se svesrdno založio za zabranu korištenja mobitela u školama koje pohađaju njegova djeca te poručio roditeljima i učiteljima neka razmisle o posljedicama masovnog konzumiranja tehnologije i sami odluče žele li potpuno digitalizirati svoje škole te učiniti djecu još ovisnijom o tehnologiji ili će zadržati socijalnu interakciju i poticati zdravu komunikaciju djece među sobom te sa važnim odraslima u okruženju-učiteljima.

Dr. Burcar je završio izlaganje porukom : „Djeci treba ograničiti vrijeme boravka na Internetu i poticati ih da na Internetu traže korisne , poučne podatke. Isto tako djecu treba ostaviti da im bude dosadno kako bi aktivirali vlastitu kreativnost u želji da se zabave. S djecom se treba baviti, izlaziti u prirodu, pustiti ih da se igraju, istražuju. Evo npr. ja sam svojoj kćeri umjesto video igara kupio psa!“

 

Psiholozi Zdravog grada Poreč:

Nataša Basanić Čuš

Adrian Štark

Galerija slika uz članak

Print Friendly, PDF & Email