Turistima koji su još tu ostaje obilazak spomenika, možda i nekakav shopping, ali navečer mogu u krevet čim zađe sunce jer u gradu nema ni »z« od zabave.

To je stara tužbalica koja se godinama ponavlja i koja je depresivna za turiste u rujnu koliko i za domaće stanovništvo, jer u jednom trenutku kao da stane vrtuljak. Naravno, ugodno je konačno predahnuti, bez većih problema pronaći parkirališno mjesto u bilo koje doba dana, ne morati se probijati kroz kordon turista po ulicama… Ali, ne treba li i Porečanima kulturnih i zabavnih programa, pogotovo nakon napornog ljetnog radnog vremena i histeričnog načina življenja dva-tri mjeseca? Ako domaće stanovništvo nema naviku i potrebu za kulturnim priredbama i zabavom, čini mi se logičnim da ništa solidno i trajno ne mogu ponuditi ni svojim ljetnim gostima. Zato se i dogodio natječaj TZ-a kojim se traži neki zanimljiv program, doduše opet ljetni.

U gradu u kojem, navodno, postoji veliki kreativni potencijal u rujnu se gase svjetla pozornica, a kreativci odlaze na zimski san. U srpnju i kolovozu odigrani su svi aduti – od sajma knjiga, književnih večeri, preko izložaba i koncerata do uličnog teatra. Ostaje tek poneka sporadična izložba slika koja na otvaranje privuče standardnih 10-15 znatiželjnika i, kada ne pada kiša, još su na Trgu slobode južnoamerički svirači. To je sve iz Poreča. Ove godine posebno je opskurno jer je zgrada kazališta zbog obnove izvan pogona, vjerojatno do Božića, pa nema ni kazališta ni kina.

A kakve su kulturne potrebe Porečana, to nikada nitko nije pitao. Publika se odgaja, rekla je jednom davno jedna, sada već umirovljena »kulturna radnica« iz Pučkog otvorenog učilišta. Ako je i bila odgojena, sada se sigurno »raspustila« jer nema na čemu »napasati dušu«. Počele su večeri u kojima se vrijeme troši na razmišljanje kojim zidarskim zahvatima preinačiti kuću da bi apartman ili soba bili primamljiviji turistima sljedeće sezone.

Sniježana Matejčić, Glas Istre