Piše Patricija SOFTIĆ (Glas Istre)

Prije dva dana japanska sonda Hayabusa poslala je najnovije slike i mjerenja asteroida kojeg prati u svemiru, Itokawe. Malena sonda teška svega 600 grama opremljena je s tri vrlo precizne kamere i trebala se prije šest dana spustiti na površinu Itokawe, ali je nešto pošlo krivo. Iako je ovaj pokušaj propao zbog ograničenih rezervi pogona, spuštanje na Itokawu će svakako biti pokušano ponovo u dogledno vrijeme. Korado Korlević, poznati istarski astronom i voditelj zvjezdarnice u Višnjanu, na jučerašnjem je predavanju u MMC-u Luka pokušao prisutnima objasniti zašto je stručnjacima taj asteroid toliko zanimljiv. Koliki je interes građana za ovakve teme pokazuje podatak da Luka gotovo nije mogla primiti sve zainteresirane.

– Snimke prikazuju jednu kamenu gromadu u obliku krastavca veličine pola kilometara koja leti u blizini Zemlje. Sigurno se pitate zašto nam je ta svemirska gromada interesantna ili zašto o njoj niste nigdje čitali. Ova priča se odvija negdje iza kulisa i intenzivno je prate stručnjaci iz cijelog svijeta, a isto tako već devet godina ide jedan znanstveno-vojni projekt koji se zove Svemirska straža. Cilj tog projekta je intenzivno praćenje asteroida i kometa, identificiranje onih koji su opasni i blizu Zemlje, a na koncu i određivanje načina na koji bi se takvi objekti mogli skrenuti s opasne putanje ili uništiti, rekao je Korlević.

Stručnjaci se pokušavaju obraniti od asteroida i kometa

Da bi objasnio zašto je svijetu uopće potreban takav projekt, Korlević je prisutnima prikazao pravu projekciju naše galaksije koju nećemo naći u niti jednom udžbeniku. Na svim projekcijama Sunčevog sustava vidimo poredak glavnih planeta između kojega je prikazan prazan prostor, ali on je sve samo ne prazan. Tim prostorom između planeta neprestano lete asteroidi i kometi veličine od jednog do nekoliko tisuća kilometara kojih je do ove godine zapaženo i registrirano više od 100.000, a neki od njih svakodnevno prođu nevjerojatno blizu našeg planeta. Zbog njih je i NASA pokrenula projekt »Near Earth Objects« (NEO) u sklopu kojeg, kao i Svemirska straža, neprestano prati orbitu potencijalno opasnih objekata koji se kreću jako blizu Zemlje. Na projekcijama kretanja tih asteroida vidi se kako smo do sada imali nemali broj potencijalno prebliskih susreta za koje javnost uopće ne zna, ali koji su najveće stručnjake iz cijelog svijeta nagnali da pokušaju osmisliti adekvatnu obranu od asteroida i kometa koji bi se jednom mogli usmjeriti ravno prema Zemlji.

– Na primjer, svi znamo da je Pluton zadnji planet Sunčevog sustava, ali on je zapravo samo jedno od tijela u Kuiperovom pojasom koji se prostire iza Neptuna i u kojem postoje objekti i veći od Plutona. Njih na mjestu drži gravitacija bliskih planeta iako se povremeno jedan od tih kometa odvoji i krene u putovanje svemirom poput kometa Shoemaker-Levy 9 koji je 1994. udario u Jupiter. Dakle, Pluton je samo po tradiciji planet, a u cijelom Sunčevom sustavu luta oko pola milijarde »otoka« većih od jednog kilometra, kaže Korlević.

U Višnjanskoj su se zvjezdarnici godinama intenzivno bavili proučavanjem četiriju obitelji nebeskih tijela koje nose nazive Apollos, Amors, Athens i dugoperiodički kometi, čije su staze kretanja ili u direktnom križanju sa Zemljinom putanjom, ili prođu toliko blizu da ih svaki put Zemljina gravitacija pomalo skrene s putanje i približi sebi. Kada takvi objekti prolaze kraj Zemlje imaju brzinu od otprilike 70 kilometara u sekundi što im isto tako daje ogromnu energiju. Zemlja je u svojoj geološkoj povijesti već imala nekoliko katastrofalnih susreta s kometima i asteroidima koji su na njezinoj površini ostavili itekako vidljive tragove, poput kratera u pustinji Arizone veličine 1.2 kilometra i dubine 300 metara kojega je napravio meteor promjera tek 20 metara. Pri udaru meteorita nastaje veliki krater u tlu, Zemlja u okolini kratera se nabora, a kilometrima u vis leti prašina i takozvana »staklena kiša«.

U zagorskom selu prije 250 godina padale vatrene kugle

– Kada vidimo ono što zovemo zvijezda padalica, najvjerojatnije se radi o komadiću veličine jednog zrna graha koji ulaskom u atmosferu toliko osvijetli nebo da vidimo jasno svoju sjenu. Ako je komadić veličine kompjuterskog miša, on ima takvu energiju da može osvijetliti cijelu Hrvatsku. Prije nekih 250 godina u zagorskom selu Hrašćina tadašnji su stanovnici bili svjedoci jednog nevjerojatnog događaja. Svjedočili su da je usred bijela dana počelo jako grmjeti i da su s neba padale vatrene kugle koje su se zabile duboko u Zemlju. Jedan komad je izvađen i nalazi se u podrumu Bečkog muzeja da se ne bi oštetio, a materijal od kojeg je sastavljen taj meteorit ne postoji na Zemlji. Takvom su spektaklu svjedočili i gledatelji na jednoj baseball utakmici u New Yorku prije nekoliko godina kada je u atmosferu ulazilo 250 kilograma kamenja brzinom od 20 kilometara u sekundi. Udarcem u atmosferu to se kamenje kočilo i raspadalo, pa su samo manji fragmenti pali na Zemlju pri čemu su stradali neki automobili, rekao je Korlević.

U zadnjih 20-ak godina tri automobila su stradala od čega je jedan pogođen u Španjolskoj u vožnji autocestom. Čak i na policama osiguranja za automobile na dnu sitnim slovima piše da auto nije osiguran od meteorita. Ali nešto veći objekt ne bi se uopće raspao udarcem u atmosferu, a kočenje bi bilo neznatno. Upravo takvi objekti zabrinjavaju znanstvenike koji su zaključili da za sada uopće nemamo tehnologiju koja bi nas spasila od takve opasnosti. Jedan od prijedloga obrane od opasnih kometa i asteroida bio je da se napravi sonda koja bi u svemir poslala nuklearnu bojevu glavu dovoljno snažnu da ošteti asteroid i skrene ga s putanje prema Zemlji. Takva je sonda opasna pa se uopće ne bi slagala na Zemlji već bi bila na neki način prenijeta izvan Zemljine atmosfere gdje bi se onda automatski složila. Svih je mučilo pitanje »a što ako se ne složi?«. Drugi prijedlog bio je da se naprave dvije sonde koje bi na raketi odletjele u svemir, gdje bi se zatim odvojile, te bi jedna imala zadatak da sleti na površinu asteroida, dok bi druga kružila oko asteroida i snimala zbivanja. Sonda koja bi se spustila na točno određenu točku asteroida palila bi i gasila motore dajući mu tako impuls koji bi ga preusmjerio s putanje. Treće rješenje bila je izgradnja tri teleskopa na Mjesecu koji bi s te pozicije mogli slati na Zemlju puno bolje snimke. Bili bi opremljeni jakim laserima kojima bi opasni komet ili asteroid bio napadnut u kritičnom trenutku. Međutim, ovakav projekt nikada neće dobiti zeleno svijetlo, jer onaj tko bi imao nadležnost nad takvim projektom mogao bi ga isto tako zloupotrijebiti.

– Sve ono što ste vidjeli u filmu »Deep Impact« nije izmišljotina, ali je stvarnost još strašnija. Kao prvo, ljudi uopće ne bi mogli stajati i gledati prolazak kometa iznad sebe, jer bi svi oslijepili i izgorjeli kao i boja na autima. Tsunami koji bi se podigao pri udaru u ocean bio bi visok oko sto metara i ne bi se zaustavio dok ne dođe do planine. Osim toga, na mjestu udara u trenutku ispari ogromna količina vode koja bi proizvela neprestane i obilne kiše. One bi pak dodatno uzrokovale poplave, a atmosfera bi bila zagađena prašinom. Dakle, s razlogom su svi zabrinuti. I zato su usmjerili svoju pozornost prema Itokawi koji će nam se opasno približiti već 2026. godine, a takav asteroid izazvao bi opću kataklizmu, zaključio je Korlević.