NEWS

Zašto treće opcije u Hrvatskoj prolaze tako loše? Odgovor je jednostavan

2020-06-02_09h39_50
02.06.2020. 09:40; Učitavanja: 227; Početna / Politika / Zašto treće opcije u Hrvatskoj prolaze tako loše? Odgovor je jednostavan

piše: Goran Vojković, index.hr
Ako ste se zapitali zašto treće političke opcije u Hrvatskoj imaju tako lošu prođu u hrvatskom vječnom dvostranačju HDZ-a i SDP-a, možete se sjetiti nekoliko razloga. Hrvati kao prvo vole glasati kao što navijaju za nogometne klubove, pa ako Dinamo ili Hajduk gube, neće naredne sezone navijati za Rijeku ili Inker. Drugo, sjetit ćete se i D’Hondta. Hrvatska koristi model raspodjele glasova koji je razvio belgijski pravnik i Victor D’Hondt. Taj model preferira velike stranke, dakle bolje prođe ona koja je najjača. I treće su hrvatske izborne jedinice. Jedan potpuno besmislen sustav biranja. No smislen od strane HDZ-a i u nekoj manjoj mjeri SDP-a.

Kandidat s Jaruna mora se svidjeti biračima u Delnicama, Fužinama i Novom Vinodolskom

Zamislite da imamo nekog dobrog kandidata. Prihvatljivog svima. Recimo, bivši branitelj koji je poslije rata postao mali poduzetnik, zapošljava desetak ljudi, aktivan u svojoj zajednici, aktivan u humanitarnom radu, obiteljski čovjek. Negdje s juga Zagreba. U njegovoj okolini ga znaju – pošten čovjek, radišan. Odluči se kandidirati. Neka treća stranka ili neovisna lista. Ljudi ga poznaju, samo njegova četvrt je nekoliko tisuća glasača. A onda dolazi na red hrvatski izborni sustav.

Naš kandidat je na Jarunu, u sedmoj izbornoj jedinici. Brzo će shvatiti da su njegovi glasači od Jaruna i Prečkog preko Karlovca sve dolje do Delnica, Fužina i Novog Vinodolskog. Što to znači? U prostorno 90% njegove biračke jedinice nitko ne zna za njega. Potrebna je teška organizacija i puno vremena kako bi uopće obišao barem pola svoje izborne baze. Dakle, fizički obići hrpu gradova i općina. Za to naš kandidat nema novca, a ni vremena, teško da može odvojiti nekoliko mjeseci. Čak i da može, dođe eto u Novi Vinodolski i tamo ga pitaju što misli o zakonskoj regulaciji pomorskog dobra – čovjek niti je tamo poslovao niti se bavio time, koliko god bio uspješan u svom području djelovat će nesigurno. Puno nesigurnije od prosječnog stranačkog uhljeba koji ima vremena obići sve i kojem stranačka mašinerija priprema govore.

.

Postojeće velike stranke su u ogromnoj prednosti

U ovakvom modelu u ogromnoj prednosti su političke stranke. Kao prvo, ako imate izborne jedinice gdje je vrlo teško proći s imenom jer su prevelike i neprirodne, onda prolaze imena i parole, a tu su daleko najjači HDZ i SDP. Uhvatit će vas u neku njihovu igru partizani-ustaše i to je to. Kada se radi o ideologiji, onda se gleda lista, a ne tko je na njoj.  Kada treba fizički odraditi nešto od Zagreba do mora, onda opet imaju prednost velike stranke. One mogu posložiti sve te skupove, plakate, štandove za potpise. Naš kandidat, makar bio poznat u svom kraju, nema mrežu poznanika i prijatelja po cijeloj izbornoj jedinici.

Ima još nešto. Ne samo sedma, već i brojne druge izborne jedinice ne predstavljaju nikakvu smislenu cjelinu, već obuhvaćaju i bogate i siromašne, i urbane i ruralne krajeve. Ukratko, vrlo je teško naći ikakvu sličnost razvoja i čak interesa unutar jedne izborne jedinice. Recimo da se zalažete za poduzetništvo, a pola izborne jedinice su nerazvijena područja gdje su glavni problemi socijala i kako ljudima zimi kad je snijeg donijeti lijekove i osnovne namirnice. Ako se uhvatite pitanja kako pomoći ljudima u našim nerazvijenim graničnim ili planinskim područjima, ovi u gradovima će pitati o čemu pričate jer njih ta tema ne zanima.

Gotovo je nemoguće napraviti program za izbornu jedinicu pa ostaje ideologija

Uzmimo primjerice šestu izbornu jedinicu. Tu je jedan relativno bogat Ivanić-Grad, tu je Sisak sa svojim problemima gašenja industrije, ali tu je i cijela Banovina sa sasvim drugim, specifičnim problemima nerazvijenog i pustog kraja. Možete li posložiti neki smisleni program koji će privući birače iz cijele izborne jedinice? Teško. I onda opet dolazimo na glasanje po ideologiji, gdje vladaju, znamo, već 30 godina HDZ i SDP.

Dodatno, potpuno besmislene izborne jedinice uključuju krajeve gdje je glavni medij internet, portali s vijestima i Netflix, ali i one gdje se i dalje gleda klasična televizija i sluša lokalni radio. Pa ako ste nova internetska zvijezda i imate puno folovera i lajkova, za većinu izborne jedinice ste i dalje potpuno nepoznati. A za kvalitetnu kampanju putem klasičnih medija trebaju milijuni, koje opet imaju uglavnom velike stranke. O tome da su izborne jedinice i različite, pa za neke treba manje glasova za dobiti zastupnika, nećemo ovdje detaljno, no znajte da i to postoji.

Odlučuje uski krug oko predsjednika stranke

Sustav preferira klasične velike stranke, a unutar njih usku oligarhiju oko šefa stranke. Naime, oko sastavljanja lista stranački statuti u pravilu zadnju riječ daju predsjedniku stranke, on je taj koji poput rimskog imperatora u cirkusu daje palac gore ili palac dolje (zato i imamo ova predizborna bježanja od strane pojedinaca koji su osjetili da neće biti na listi pa traže novog pokrovitelja). Ukratko, možete biti najbolji, ali ako niste po ukusu šefa stranke, nema vas na listi. Mogućnost preferencijalnog glasa čak je dodatno smanjila mogućnost da se “nepodobni” uopće pojave na listi, jer ako su popularni, mogli bi proći. Tehnički, desetak ljudi koji odlučuju o listama vladaju državom, a ne moraju ni biti u parlamentu ili vladi! 

Ovakav izborni sustav iznimno preferira opće priče, prazna ideološka lupetanja, opće stavove i slabe kandidate koji ne ugrožavaju temeljni model hrvatskog dvostranačja. Ovaj model je izmislio HDZ, ali SDP se nije sjetio promijeniti ga jer odgovara i njemu. Ono što dobivamo je oligarhija, vrlo uski broj pojedinaca u vrhovima dvije stranke koji odlučuju o sastavu sabora na način da stavljaju na liste što je moguće lošije, jer sami su prosječni. Na kraju dobijemo dvostranački i slab sabor, a moć se dijeli negdje drugdje, u uskim krugovima izvršne vlasti ili vrha oporbe.

Postoji samo jedan način da se ovo razriješi, a to je ujedinjenje trećih opcija u dvije ili tri grupe, no od toga smo daleko. Da možemo izmisliti motor na jačinu ega čelnika trećih opcija, imali bismo energije za doći do Marsa i uspostaviti bazu tamo. Stoga ćemo još dugo gledati ovakav izborni model koji potiče opće priče umjesto konkretnih, potiče ideologiju umjesto ekonomije, potiče izvanstranačke oligarhije umjesto odlučivanja u parlamentu te u konačnici potiče slabe kandidate velikih stranaka nasuprot pojedinaca koji bi mogli i htjeli nešto promijeniti, a ne žele započeti svoj politički put ulizivanjem stranačkom lideru.

Print Friendly, PDF & Email