Poznati hrvatski umjetnik Dušan Džamonja ovih dana ponovno boravi u svojoj vrsarskoj rezidenciji, Parku skulptura na Stanciji Valkanela, gdje dovršava najnovije radove što ih sprema za nekoliko svjetskih nastupa. Nedavno je otvorio galeriju-atelijer u Zagrebu, koja bi trebala biti temelj budućeg muzeja suvremene umjetnosti. No, drugi dio njegova projekta još je nedosanjan, a kako stvari stoje pitanje je hoće li se ikada i ostvariti. Riječ je o Parku skulptura i njegovoj budućnosti, zbog čega ovaj hrvatski kipar ne krije svoje razočaranje i nemir.

Obeštećenje za osam izgubljenih godina

– Već tri godine u Općini Vrsar predviđaju u svom godišnjem proračunu novac za gradnju stana mom domaru, i tri godine ta sredstva vraćaju natrag. Sada se problem dodatno zakomplicirao jer je na snazi državna Uredba o zabrani gradnje u obalnom pojasu, a ja se stalno pitam što su radili proteklih osam godina otkako je ugovor o donaciji Parka potpisan, negoduje Dušan Džamonja.

Naime, on je prije osam godina potpisao ugovor o donaciji s Ministarstvom kulture, Županijom, Općinom Vrsar i Gradom Porečom. Njihova je obveza skrbiti o parku, u kojem se nalazi čak 300 umjetničkih djela, te izgraditi stan za domara koji ovdje živi. Umjetnik je svoje nezadovoljstvo nedavno iznio u tjedniku Globus, optuživši tada lokalnu vlast da ga ne žele, odnosno da im njegova djela smetaju. U Općini Vrsar i Županiji opravdali su neispunjavanje ugovorom preuzetih obveza nedostatkom prostornoplanske dokumentacije za ovo područje te, shodno tomu, nemogućnošću legalne gradnje. No, Dušan Džamonja i dalje tvrdi da to nije pravi razlog, već je u pitanju nešto drugo, u svakom slučaju nedostatak interesa za umjetničku vrijednost donacije i sam park u cijelosti.

– U posljednje sam vrijeme što u Vrsar, što u Županiju i Poreč, poslao sedam dopisa na koje mi nitko, osim Poreča, nije odgovorio. Nisu odgovorili ni na dopise mog odvjetnika. U njima sam im ponudio, kad se već ne može graditi, alternativni prijedlog, ali odgovora nema. Smatram da bi mi trebali platiti obeštećenje za ovih osam propuštenih godina pa sam im predložio da ću im tri godine oprostiti, a za preostalih pet neka mi daju onaj iznos koji su izdvojili za gradnju stana u smislu odštete i najma postojećeg stana veličine 80 četvornih metara u kojem živi domar, i to na neograničeno vrijeme, dokle god postoji Park skulptura. Tu je još manji stan od 25 kvadrata koji koristi radnik, a ja ću se, unutar Parka, sam snaći, predlaže Dušan Džamonja. Županija je s Vrsarom i Porečom predvidjela 569 tisuća kuna za gradnju stana, od čega je 50 tisuća namijenjeno izradi projekta, pa bi ova odšteta u slobodnoj procjeni vrijedila nešto više od 2,5 milijuna kuna.

Pozive vrsarskog načelnika Franka Štifanića na civilizirano ponašanje umjetnik je komentirao tvrdnjom da bi se oni na to najprije trebali pozvati u vlastitoj kući, a pobija i izjavu Vladimira Torbice, pomoćnika resornog županijskog pročelnika, koji kaže da nisu dobili plan troškova Parka.

Samostalan umjetnički centar

– Gordana Restović, donedavna ravnateljica porečkog Učilišta, Županiji je poslala i plan predviđenih troškova popravka desetak skulptura oštećenih prošlog ljeta, za što počinitelji još nisu pronađeni. Tek kada se to dogodilo ustanovio sam da Park uopće nije osiguran. Posebno sam bio ogorčen na Općinu Vrsar, jer kada se to dogodilo pozvao sam ih da dođu i vide što je učinjeno. Nisu se uopće odazvali, već su otprilike mjesec dana poslije na sjednici Općinskog poglavarstva osudili taj čin, ali istovremeno i naredili da moji djelatnici postave skulpture na mjesto i otvore Park za javnost, inače im neće dati plaću, veli umjetnik.

Najviše ga smetaju problemi s plaćama. Naime, polovicu iznosa za plaće daje Ministarstvo, a ostalo se dijeli između Općine Vrsar, Grada Poreča i Županije. Džamonja smatra da su plaće za domara i radnika najmanje što mogu biti – 2.800 kuna – pa im on sam mjesečno nadoplaćuje još toliko. Sramotno malo izdvaja se i za održavanje – 30.000 kuna daje država i još toliko preostala tri partnera, što je, sudi umjetnik, mizerno za održavanje parka vrijednog pet milijuna eura. Tim više što se radi o objektima starim četiri desetljeća, kojima je nužno stalno održavanje.

Umjetnik je sačinio koncept Kulturnog centra Valkanela još pred dva desetljeća i, kako veli, ne može više dugo čekati na njegovo ostvarenje. Bio bi to izvanredan doprinos povećanju kulturne ponude, koje na ovom području bitno nedostaje. Njegova je vrijednost u tomu što bi čitav projekt bio samoisplativ i samostalan.

– Moja je ideja da ovdje ostvarim Međunarodni centar za keramiku u kojem bi se ljeti održavali veliki svjetski simpoziji, a zimi proizvodila keramika. Izrađivali bi se najuspješniji prijedlozi, podučavali mladi talentirani umjetnici. Paralelno bi djelovao i Centar za umjetničko staklo, tu je i otvorena pozornica pogodna za koncerte, a ima i dovoljno prostora koji bi se mogao urediti za izložbe i rad drugih umjetnika. Čitav centar mogao bi djelovati kao samostalna muzejska institucija koja bi sama privređivala, a ne, kao sada ovaj Park, ovisila o tuđem milosrđu, sažimlje umjetnik.

Pariz – Moskva – Vrsar

Dušan Džamonja na Valkanelu je došao 1965. godine, a 15 godina poslije tadašnjoj općini Poreč već je bio poklonio jedan, gornji dio Parka. Među mnogim umjetnicima koji su inspiraciju tražili upravo na ovim slikopisno bogatim vedutama, uz hrvatskog majstora skulpture, rame uz rame, svoja je djela ovdje stvarao još jedan veliki umjetnik, slikar Edo Murtić. Ni on nije uspio uspostaviti kvalitetniju komunikaciju s lokalnom vlašću pa ideja o galeriji slikarskog velikana u povijesnoj jezgri Vrsara nije ostvarena. No, Džamonja je optimist. Unatoč godinama i narušenom zdravlju pun je stvaralačke energije i entuzijazma. Angažirano radi u svom novom zagrebačkom gnijezdu, i to paralelno na više projekata. Među njima su svakako veliki izazovi – spremanje postave za dvije svjetske kulturne metropole – Pariz i Moskvu, dio čega se stvara upravo ovdje, na Valkaneli, u Vrsaru.

V. Medvedec, Glas Istre