Kako se ljubav izjavljivala u doba kad nije bilo Snapchata, Instagrama ili Facebooka? Na koji su način naši stariji jedni drugima otkrivali simpatije? Kriju li se među uspomenama koje nose iz svojih školskih dana tragovi prvih, trajno zapisanih ljubavi? Upravo sva ova pitanja bila su povod Gradskoj knjižnici Poreč za otvorenjem jedinstvene izložbe „Tko se piše, taj se voli“, čiji su autori Željka i Igor Novaković iz udruge Retroteka iz Zagreba.

„Suprug je zapravo mozak ove ideje. Prije više od desetljeća pretraživao je internet u potrazi za nečim što su pisali naši stari, iz dvadesetih ili pak tridesetih godina prošlog stoljeća. On inače osmišljava reklame i često je u potrazi za izvorima inspiracije. Na jednoj je stranici naišao na neki prastari spomenar upravo iz tih godina. Prodavao se za samo deset kuna pa ga je kupio i kad ga je dobio i počeo listati, jednostavno se zaljubio u duh tog vremena“,  ispričala nam je Željka kako je počela priča njihovog Muzeja. „I tako je započela ova avantura, a primjerke smo najviše nabavljali na zagrebačkim buvljacima, Hreliću, Britancu, a kad se glas malo pročuo, ljudi su nam počeli donirati svoje bilježnice uspomena, sretni što su nekome važni i što ih negdje mogu pohraniti. I evo nas sada u Istri, ovo nam je deseta po redu izložba za deset godina postojanja i prikupljanja građe i projekta“, nastavlja.

„Spomenari su nekoć bila ozbiljna stvar. Rani spomenari nisu bile bilježnice nego su se sastojali od listova, i to često pozlaćenih, koji su se polagali u kutijice, koje su i same bile dojmljivo ukrašene bakrorezom, minijaturama. Listovi unutra bili su ispunjeni predivnim crtežima ili prešanim cvijećem, ispisani krasopisom i na raznim narječjima. Darivali su se, upravo zato jer su bili tako vrijedni i skupi predmeti, samo u posebnim prigodama, za malu maturu, rođendan ili kakav blagdan“, priča Željka koja se ponosi što u zbirci imaju nekoliko starinskih spomenara iz 19. stoljeća. „Teme su tada, osim onih vječnih, kao što su ljubav, prijateljstvo i obitelj, također bile i domoljublje te vjera.“

Danas u privatnoj kolekciji imaju više od 500 spomenara, a kroz svoju udrugu Retroteka grade projekt Muzeja Spomenara. Uz brojne izložbe na kojima izlažu prikupljenu građu, njihov je plan digitalizirati je i, uz fizički, napraviti i digitalni Muzej Spomenara. „Ovo je jedinstvena ideja na ovim prostorima jer ne postoji Muzej Spomenara u svijetu“, s ponosom ističu Novakovići.

Pisanje spomenara bio je važan dio odrastanja djece i mladih, a svaka ispisana i oslikana bilježnica svjedok je jednog razdoblja, kulture, odrastanja i mode. Brižno se čuvala i promišljeno davala na ispunjavanje dragim osobama. Uz poruke iz književnosti, mudrosti starijih (roditelja i profesora), doskočice i šale kolega iz razreda, spomenari su sadržavali i razne poruke udvarača, mnoga obećanja i nadanja. Mnogi su ispisani stihovi, citati i likovne poruke bili i prvi koraci koji su zaljubljeni parovi zajedno učinili.

„Neke od bilježnica, koje su na i na porečkoj izložbi predstavljene, preživjele su tri rata. Najstariji od njih, koji imate priliku vidjeti, je spomenar iz 1814. godine. Imamo jedan raspon godina od 208 do jedne godine starosti“, s ponosom ističe Željka Novaković.

U Poreč su donijeli stotinjak spomenara iz različitih krajeva Hrvatske, ali i susjednih zemalja, a jedan je iz Pule, iz 1919. godine. Novakovići su do sada otkrili i upise poznatih osoba, ali čeka ih još puno istraživanja. Tako je spomenar Anke Nasurović Cerovac, bake Danila Šerbedžije iz Vinkovaca poslužio kao inspiracija za njegov novi kratki film Orah, nazvan po upisu njegove majke. „Poznate vlasnice bile su i balerina Marica Krupljanić, operna pjevačice Majda Pabst, te supruge i kćeri poznatog zagrebačkog doktora Luje Naletilića. U jedan se upisao i nešto nacrtao Petar Raos, a u jednom možete vidjeti crtež slikara Ive Kalina glazbenoj autorici Anđeli Dokmanović Vokaun. Književnik Predrag Raos crtežom galije budio je maštu prijateljici, a spisateljica Sanji Pilić čitala je iz bilježnice pradjedove mudrosti te iz spomenara svoje bake Tihane Škrinjarić, čiji su obiteljski spomenari također dio naše zbirke“, rekla nam je Željka.

„Spomenari nas asociraju na današnje društvene mreže, posebno Facebook, jer on danas ima tu neku spomenarsku karakteristiku. Naša je želja najmlađima, koji neće ni znati što su spomenari, pokazati kako su se mladi nekoć povezivali, kako su razmišljali, koje su ih teme zaokupljale, kako su se udvarali jedni drugima. Ne bismo htjeli da im jednom ta neka davna vremena i običaji budu apstraktna“, zaključila je Željka Novaković.

Za sada putujući Muzej priprema nove izložbe i u drugim gradovima, a sve zanimljivosti možete pratiti na Facebook stranici Muzej Spomenara, a ukoliko i sami posjedujete ovu dragocjenu uspomenu i spremni ste je darovati onima koji će je sačuvati od zaborava, javite se Igoru i Željki Novaković na mail: [email protected]

Ova izložba, koja priziva sjećanja brojnih generacija, može se razgledati u radno vrijeme porečke knjižnice sve do 12. ožujka. 

Za grupne posjete potrebna je najava na broj telefona 434-196 ili na [email protected].

 

Gradska knjižnica Poreč