U četvrtak, 8. rujna 2022. godine, u 20 sati u foajeu porečkog kazališta predstavlja se monografija Peruška Bogdanića, akademskog kipara i profesora emeritusa  na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. O knjizi će govoriti povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner i akademski kipar Giuseppe La Bruna, donedavni dekan Akademije likovnih umjetnosti u Veneciji..

Kipar Peruško Bogdanić rođen je 1949. u Starom Gradu na otoku Hvaru. Na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1976. godine u kiparskoj klasi prof. Vjekoslava Rukljača.

Studijski se usavršavao u SAD-u. Od 1996. do 2020. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1996. godine bio je mentor ljetnog studija kiparstva, a od 2002. do 2020. umjetnički voditelj Montrakera, međunarodne studentske kiparske škole u Vrsaru.  

Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu ostvario je značajnu pedagošku aktivnost, a godine 2020. izabran je za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu.

Sudjelovao je na brojnim kiparskim simpozijima i radionicama. Autor je skulptura u javnim prostorima u Zagrebu, Labinu, Kostanjevici na Krki, Sisku, Poreču i Edinburghu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

„Ničega nedovršenoga u njegovu djelu. Uz biljege modernističke redukcije, uz arhitektonski smisao za ravnotežu i stabilnost, njegove skulpture imaju jednostavnost i čistoću. Djelo je to koje živi na granici geometrijskoga i organskoga svijeta, ručne i strojne izrade, poosobljenoga i zajedničkoga svijeta. Jer, ono je bilo i ostalo spoj sadašnjega i prošloga; onoga što je bilo i onoga što po sebi i sada jest.

Peruško je kipar kojemu je „biti moderan“ značilo prezreti prošlost i ponovno je zavoljeti, a potom u nju utkati priču o neponovljivosti koju priželjkuje svaki stvor. Opus je to osjetljiva čovjeka, ali istodobno i skeptika, higijeničara koji zazire od točenja bez mjere. Čovjeka koji je, udovoljavajući zahtjevima moderne čistoće, sve znao pretvoriti u čvrsto tijelo osjeta. Nesklono brbljanju, vjerno osnovnom tijelu bez pojedinosti i izraslina, u tom djelu ima nešto ljekovito suzdržanoga. Peruško je majstor šutnje. Ili, „koliko treba“. Uostalom, kakav u životu takav i u svojemu djelu.

Peruškov opus je čista priča i o osobnosti, rukopisu, o neponovljivosti koju priželjkuje svaki umjetnik. Jednostavnije rečeno, on je u čistoj boci zadržao vlastiti dah. Uz to, vodio je računa da oblik uvijek ostane i čist i orošen dahom vlastitosti.“       

(Iz teksta monografije Ive Šimata Banova)