STRUKA APELIRA: “ZABRANITE MREŽE POTEGAČE!” Nema ništa “tradicionalno” u pretvaranju morskog dna u pustinju
Učestala upozorenja ribolovaca, ronioca, stručnjaka, pa i samih ribara s terena prethodnih godina o potpunoj devastaciji morskih staništa obalnim mrežama potegačama, do sad je hrvatska vlast gotovo u potpunosti ignorirala, piše Jurica Gašpar, morski.hr
Ni silni dokazi, ni ono malo preostale pameti u državi nisu bili dovoljni da bi ribarski lobi u više navrata ishodovao izuzeće od odredbi Mediteranske uredbe za ribolov malim plivaricama i mrežama potegačama, korištenjem ovih krajnje destruktivnih ribolovnih alata i to pozivajući se, ni više ni manje, već na “tradiciju” i to muljanjem pred Europskom unijom, čiji birokrati zasigurno nisu pošteno zaorali po hrvatskim “argumentima”, ni blizu kako potegače oru i uništavaju jadransko dno.
Obalne mreže potegače su ribolovni alati kojima se ograđuje morski prostor i koje se potežu prema obali užetom pomoću vitla na plovilu koje je privezano za obalu ili čovjekovom fizičkom snagom. Izvlače se na obalu ili na plovni objekt koji se nalazi uz obalu. Pri obavljanju ribolova olovnja tih potegača struže o dno, a mrežni teg krila se proteže od dna do površine. U javnosti je sve više apela da se mreže potegače ne reguliraju zakonom, već njihova upotreba jednostavno u potpunosti zabrani. Da je tome tako svjedoče i već dugi niz godina upozoravaju sami ribari i ribolovne organizacije, od čega su brojni argumenti objavljeni i na javnom e-savjetovanju za Prijedlog pravilnika o obavljanju gospodarskog ribolova na moru obalnim mrežama potegačama.
Izmuljano izuzeće od Mediteranske uredbe, ali s kakvim argumentima?
Jedan od najvažnijih zahtjeva za izuzećem od odredbi Mediteranske uredbe je bio i zahtjev za omogućavanjem ribolova iznad livada morskih cvjetnica. Naime, Mediteranska uredba predviđa takvu mogućnost uz zadovoljavanje određenih uvjeta. Kako je to onda za hrvatsko ribolovno područje izmuljan odobrenje Europske unije za iznimku u radu s mrežama potegačama? Još prije tri godine kad je na temelju ovih, nazovi “argumenata” EU odobrila rad s potegačama i malim plivaricama, pitali smo Ministarstvo poljoprivrede što je to tradicionalno u hidrauličkom izvlačenju migavica i zašto su odobrene pošte koje su obrasle morskim cvjetnicama kad to EU uredbama nije dozvoljeno?
– Istina je da se moderni način rada s mrežama potegačama razlikuje od izvorne tehnike rada „na krok“, kako u dinamici i tehnici ribolova, tako i u ponašanju ribolovnog alata prilikom povlačenja. No, isto tako valja imati na umu da se hidraulična vitla koriste u ribolovu potegačama već više desetljeća, pa je tako i zahtjev za derogacijom bio usmjeren prije svega zadržavanju tehnike ribolova koja je bila u upotrebi u periodu prije pristupanja Europskoj uniji i pune primjene odredbi Mediteranske uredbe – odgovorili su nam tad iz Ministarstva poljoprivrede.
Dakle, “tradicionalno” znači sve ono što se upotrebljavalo prije ulaska Hrvatske u EU. Jedno vrijeme su na nekim dijelovima obale “tradicionalno” lovili ribu dinamitom, drugdje su “tradicionalno” pobili do jednog primjerka sredozemne medvjedice, a isto su “tradicionalno” nekadašnji jadranski ribari pokušali s dupinima i kitovima koji su “njima” krali ribu. Jedino zajedničko u svim “tradicionalnim” slučajevima jadranskog ribolova je čista pohlepa, no takve argumente, nitko normalan ne bi prihvatio.
Ipak, temeljem prihvaćenog Plana upravljanja ribolovom okružujućim mrežama plivaricama u Republici Hrvatskoj, Europska komisija je putem Provedbene Uredbe (EU) 2018/1585 omogućila derogaciju za ribolov malim plivaricama u pogledu najmanje udaljenosti od obale i najmanje dubine mora točno određenom broju ribarskih plovila. Odluka je tad donesena na razdoblje od 26. listopada 2018. godine do 26. listopada 2021. godine.
Zloupotreba elaborata tradicionalnih ribolovnih vještina – Uništavanje Jadrana proglasili “kulturnom baštinom”!
Na takve sulude odluke i još luđe argumente reagirala je čak i akademska struka, pa je i prorektor Sveučilišta u Zadru, prof. dr.sc. Josip Faričić uputio otvoreno pismo u kojem izražava ogorčenje, prigovor i prijedlog vezan uz ribolov potegačama i to na adresu Ministarstva poljoprivrede i Zadarske županije. Pred istek ove odluke, tri godine poslije, ponovno smo pitali dr. Faričića, što misli o ideji produljenja derogacije i koji su omjeri koristi i šteta od mreža potegača u Jadranu?
– Obalni ribolov mrežama potegačama kao i onaj uz primjenu strašila u razmjerima u kojima se provodio posljednjih nekoliko godina doista je bio poguban za morska staništa u područjima u kojima je bio dopušten, s time da se prakticirao i u područjima u kojima nije bio dopušten. Nažalost, riječ je o ribolovnim tehnikama koje nisu selektivne niti s obzirom na vrste niti s obzirom na veličinu ulovljene ribe, koliko god su u teoriji, odnosno kako je regulirano u odgovarajućem podzakonskom aktu, veličinom oka i dopuštenim razmjerima ribolovnih alata te vrste ribolova nominalno selektivne. Uz to, migavicom se „ore“ morsko dno pa se uništavaju dragocjena i zaštićena staništa, među kojima posebnu važnost imaju ona na kojima se nalazi posidonija, svojevrsno utočište i kolijevka mnogim vrstama morskih organizama – kazuje dr. Faričić za Morski HR.
– Kada bismo kao kriterij uzimali povijesne potvrde o prakticiranju tih ribolovnih tehnika onda bismo ih mogli smatrati tradicionalnima, ali atribucija tradicionalnog odnosi se samo na naziv tehnike, a ne i na njezinu modernu primjenu koja je kvantitativno i superiornošću tehnologije umnogome nadišla te stare vrste ribolova. Kada sam pisao elaborat koji je bio podloga za proglašenje tradicijskih ribolovnih vještina, vjerovanja i običaja na Jadranu nematerijalnom kulturnom baštinom nisam na umu imao zloupotrebu onih koji se sada pozivaju na to da se zapravo bave „kulturnom baštinom“!? – otkriva dr. Faričić pozadinu donošenja odluka na koje se danas pozivaju ribari i političari koji od ovog imaju osobne koristi.
Još 1903. godine je zapisano: “Migavica je zloglasna ostavština Republike dubrovačke”
– O mrežama potegačama i ribolovom sa strašilima više su znanstvenih i stručnih radova napisali znanstvenici s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Međutim, ovdje bih podsjetio na riječi znamenitog ribarskog stručnjaka Petra Lorinija, čiju 100. godišnjicu smrti obilježavamo upravo ove godine. On je, kao nadzornik ribarstva pri Pomorskoj vladi u Trstu s teritorijalnom nadležnošću za cijelu istočnojadransku obalu koja je pripadala Austro-Ugarsko Monarhiji, u Beču 1903. objavio knjigu Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskog mora. U toj je knjizi, uz ostalo, napisao: “Migavica je izum prilično novije dobe, zloglasna ostavština Republike dubrovačke”. Također, za lov sa strašilima (pa i o ludru kao najvećem od njih) je napisao: “Mi nijesmo kanili da u ovoj knjizi pišemo o strašilima; ove se zadaće laćamo baš preko volje i sada kada smo upozoreni da treba opisati sve što kod nas postoji, bilo kako bilo.” Taj vizionar bio je glas razuma koji je upozoravao da je čak i u ono vrijeme „ribanje većim dijelom postalo samo haranje mora“. Njegove riječi i danas odzvanjaju našim valama: „Uzdržavanje bogatstva morske njive stoji manje truda nego li uzdržavanje bogatstva njiva na kopnu. Tajna uspjeha na kopnu stoji u tom, da pametno sijemo i razborito obrađujemo, hoćemo li obilno žeti. U moru ne treba da sijemo, pošto na sjetvu misli priroda sama, preko nevjerojatne sposobnosti rasplođivanja svih riba; nama je na moru dosta žeti, ali po pravim kriterijima, da to bude razborita žetva, a ne samo haranje, iza kojega ostaje pustoš.“ Nečasne sudionike u takvom „haranju“ nazivao je neribarima. Nažalost, takvih je i danas mnogo i među onima koji imaju povlastice za obavljanje gospodarskoga i maloga obalnog ribolova, kao i među onima koji imaju dozvole za rekreacijski i sportski ribolov, a nažalost, i onih koji sudjeluju u ribolovu bez ikakvih povlastica i dozvola – kazuje dr. Faričić.
– Imajući sve to na umu, k tome uzimajući u obzir da sustav nadzora nije učinkovit (iako je bolji nego li je bio prijašnjih desetljeća) pa se sudionici u lovu potegačama i strašilima ne pridržavaju mjera zaštite i prakticiraju te ribolovne tehnike i u područjima u kojima one nisu dopuštene, najbolje je ići s drastičnim odlukama. Te pogubne načine ribolova treba zabraniti ili barem uvesti višegodišnji moratorij uz istodobnu provedbu znanstvenih istraživanja koja bi utvrdila učinkovitost takve stroge mjere zaštite morskih staništa – jasan je dr. Faričić koji naposljetku poručuje:
– Koristim prigodu da apeliram na sve nas sudionike u morskom ribolovu da vodimo računa o morskom ekosustavu. Budimo racionalni u korištenju prirodnih dobara i svjesni njihovih limita. Ostavimo i našim potomcima priliku da uživaju u bogatstvima Jadranskog mora!
