NEWS
valfresco

Poreč je na samome dnu, niže ne može

02.01.2006. 00:00; Učitavanja: 411; Početna / Novosti / Poreč je na samome dnu, niže ne može
879Porec-dno1.jpg

Još jedna uspješna turistička godina je za nama, nažalost izostala su zaslužena turistička priznanja, tako uobičajena i redovita. Razlog zašto Poreč i njegova Turistička zajednica nisu dobili ove godine priznanja vrlo je banalan. Početkom ljeta održan je u Poreču važan turistički skup na kojemu je zaključeno, poradi »fer pleja« i ohrabrenja ostalih TZ-a, da se Poreču, vječitom šampionu turizma, tri godine uzastopno neće dodjeljivati nagrade, uz obrazloženje »da bi ga drugi gradovi i mjesta mogli sustići«. Doista motivirajuće za one frustrirane TZ-e koji decenijima tapkaju za nama. Tako su ove godine »naše« nagrade dobili tamo neki Dubrovnik, Rovinj i Vrsar.

Teškom mukom upitao sam se: zaslužuje li Poreč te silne nagrade, može li on doista biti uzor nekome? Je li porečka starogradska jezgra po uređenosti zaista toliko ispred svih turističkih gradova u Lijepoj našoj i još Krasnoj zemlji? Nažalost, nije! Gradić stagnira godinama, drevna i vrijedna povijesna jezgra sve je zapuštenija, tmurnija, derutnija, poneke ulice nemaju ni nazive… kao da su svi digli ruke od nje, i ljudi i bogovi (mislim na privredne bogove). Gospodarstvenicima je sve češći moto: »Turiste pod svaku cijenu što više zadržati u hotelima, što imaju odlaziti u Poreč, živcirati se oko nedostatnih parkirališta!?«. Ako netko i donese u hotel plakat za koncert u Eufrazijani, brzo će biti skinut. Grad je, najblaže rečeno – izdan. A mi, svi skupa, zaspali smo na lovorikama, tako davno zasluženim. Međutim, kod neupućenih i neinformiranih (ili potkupljivih) novinara, redakcija uglednih dnevnika, TV-a, radija, uglednih članova žirija, moćnih lobista, najuglednijih turističkih institucija i »mešetara-dodjeljivača« brojnih turističkih nagrada ustalilo se pravio da velikom Poreču obavezno valja dodijeliti jednu od prvih nagrada. I mi u Poreču smo u to tašto, narcisoidno i nekritički vjerovali. Sada smo na dnu, niže ne možemo pasti. Osvješćivanje će biti teško, mučno i bojim se nedostižno, prema svima onima koji »za Porečom tapkaju«. Ovaj scenarij izgleda kao da ga je izmislio najperfidniji neprijatelj našega grada. Punili smo vitrine brojnim nezasluženim titulama šampiona turizma, Velikim i Malim zlatnim suncima, Fenjerima, Plavim valovima, Turističkim zvijezdama, Turističkim cvjetovima za najbolje uređeno turističko mjesto, za najpripremljenije turističko mjesto… Ako nije bilo tih nagrada, onda su se Poreču dodjeljivale nagrade »za najuređeniji gradski trg«, tako je jedne godine tu laskavu nagradu dobio Trg Joakima Rakovca, koji od trga nema ni »t« jer je riječ o povećem kružnom toku i velikom parkiralištu (što je bilo licemjerje spram trgova Trogira, Šibenika, Zadra, Raba, Višnjana, Savičente, Vodnjana, Galižane…). Pljuštale su nagrade, plakete, pehari, povelje, pa i Tuđmanova odličja… a Poreč je tonuo i bivao sve zapušteniji i zaboravljeniji u sjeni divova Riviere i Lagune. Drugi su nas preticali s lakoćom i postupno se počeli podsmjehivati: »Ako nam je taj grad mjerilo…«.

Deset smrtnih grijeha u starogradskoj jezgri

Starogradska jezgra Poreča je mali poluotok zacrtan još od Rimljana, prebogat povijesnim nasljeđem. Minijaturni je to gradić od 400×250 metara, na dlan bi stao. Evo u kakvom je stanju danas, nakon četvrt vijeka brige ili nebrige. Ovo poglavlje valja uzeti i kao vodič kroz grad za direktora porečkog TZ-a i »njegovo« Vijeće, kako dotični voli reći, dakle gradske uglednike koji su članovi Turističkog vijeća, kao i mnoge žirije i objektivne novinare, koji se na račun turističke pristojbe najedu i napiju, a da u grad ni ne zavire. Krenimo redom. Hotel »Riviera«, simbol turističkog Poreča i okosnica svake gradske vedute i kartuline: zatvoren više od 15 godina, prodan i preprodan, zapušten, ofucan, porazbijanih stakala vapi za rekonstrukcijom. Ruglo.

Park Polesini, porečka Akropola, s prekrasnom vilom obitelji Polesini iz 19. stoljeća. Uz njega ostaci antičkih hramova. Vila je 15 godina zatvorena, zapuštena, park u mraku – idila za narkomane.

Trg Marafor, jedini pravi trg drevnog Poreča, bogatog antičkog naboja. Žalostan, napušten, valjda jedini nepopločeni gradski trg u Istri, posut šoderom i mlakama vode poslije kiše. Desetljećima se planira njegova rekonstrukcija.

Park Matije Gupca, samo središte grada. Velik, neuredan, zapušten, nikad uređivan, jedini ukras su borovi koje su skojevci zasadili poslije rata zbrda-zdola na mjestu bombardiranog grada.

Palača Bečić, nekad prelijepa trokatnica plemenitaša s ograđenim parkom (prije rata zvana »Beogradsko-bagersko«). Cijeli decenij pusta i zatvorena, carstvo za mnogobrojne mačke.

Palača Vergottini, (zvana »Virovitičko«), jedno od najljepših zdanja grada (naslanja se na kompleks Eufrazijane), do prije 20 godina s prelijepim terasama, pseudorenesansnim vrtom. Danas devastirana, skulpture pokradene, u brojnim zakupima i podzakupima kafić i galerija kiča. Očajne fasade odmah do ulaza u našu svjetsku UNESCO-ovu katedralu. Za gradonačelnika Žufića i Kosića te uz pomoć Zavoda za zaštitu spomenika, mučno je ishođeno pravo prvootkupa. Grad je naime odlučio kupiti palaču. Njihov nasljednik, gradonačelnik Maras, nije bio za to zainteresiran, pišljivih 400 tisuća eura valjda je štedio za popločenje novog trga izvan starogradske jezgre. Prizemlje Sabornice ili povijesni podrum. Svjetski raritet, gdje se u bivšoj crkvi Sv. Franje na katu nalazi Sabornica i danas najreprezentativnija gradska dvorana, a u prizemlju podrum star više od sto godina. Podrum je četvrt vijeka otužno skladište svega i svačega. Kulturno ruglo bez presedana. Samo dvadesetak metara od Kuće dvaju svetaca nalazi se prva porečka bolnica ili bolje reći ubožnica. Sagrađena je 1797. Lijepa lapida na kojoj sve to piše, pa i ime zaslužnog prokuratora, ali nažalost užasna fasada. Iza Okrugle južne kule i uz gradske bedeme, odmah do banke iz vremena Italije, koju i dalje zovemo SDK, još jedan nedefiniran prostor posut tucanikom. Za sada služi kao polulegalno parkiralište, do neke bolje ideje.

Uz zaljev Peškera, sa sjeverne strane imamo renesansne bedeme i kulu. Podigao ih je podestat Bandulmijer 1473. Na tu atraktivnu povijesnu baštinu nije stao nogom nijedan turist, a bogme ni djelatnici TZ-a.

U zlatno doba porečkog turizma 70-ih i 80-ih godina turisti su ostavljali Poreču svakog ljeta od osam do deset milijuna tadašnjih njemačkih maraka boravišne takse. Kamo je nestala ta turistička pristojba? Ako je nešto za priznati porečkom TZ-u, onda je to umijeće za spizditi tu silnu lovu. Neka mi čitatelji oproste na tom terminu, ali on je najbliži termin istini. Porečka riva broji samo 19 oronulih fasada (veliki Poreč je jedan od najmanjih turističkih gradića Istre). Te fasade i Trg Marafor mogli smo doslovce i bez pretjerivanja obložiti zlatnim folijama. Mogu i navesti što se u gradu napravilo u tih tridesetak godina: sjeverna gradska šetnica, kanalizacija, popločan je dio ulica… Ali, dvostruko više od toga napravio je Rovinj s tada znatno manjim sredstvima turističke pristojbe (rovinjska riva je triput duža od porečke, a grad dvostruko veći).

Reći ćete, Poreč je obnovio novi trg, sav u kamenu. Istina, napravljen je jedinstveni promašaj, basnoslovno skupi trg, skuplji od čuvene kajgane svetog Petra, i to Fora le porte – izvan gradskih vrata, kako domaći Talijani zovu Trg slobode. Sada starogradska jezgra uz novi trg izgleda još žalosnije.

Predlažem stručna putovanja do TZ-a Fažane ili Kaštelira

Možda ćete reći, porečka Turistička zajednica zasigurno organizira značajne ljetne priredbe, turističke i ine fešte. Nažalost, niti jednu! Organizira li barem »Porečku zimu«, Sv. Maura, božićne blagdane, doček Nove godine? Nažalost, ne! Možda gastronomski festival od palente? Nažalost, ne! A ljetnu turističku feštu? Nažalost, ne! To je jedinstveni svjetski nonsens: turističku feštu, vjerovali ili ne, pored najnagrađivanijeg TZ-a organizira Grad Poreč. Oni mogu dodijeliti svoja »bogomdana sredstva«, ali nešto napraviti – to ne. I zato baraka tone! Evo nagradnog pitanja: sjetite se barem jedne fešte ili turističkog događanja koje organizira TZ Poreča? (Stvorena je, poradi takve situacije, nezamjeranja, »mira u kući«, alternativni TZ Poreča – gradski Odbor za manifestacije, čiji je šef već u drugom mandatu poznati pjevač Sergio Pavat).

Možda je porečki TZ poznat po inozemnim nastupima, po nekoj dobroj ediciji, plakatu, monografiji, filmu… Nažalost, ne! Članovi Turističkog vijeća redovito posjećuju svjetska turistička središta, ove godine bili su i u Arapskim Emiratima. Predlažem da stručna putovanja učine do TZ-a Fažane ili Kaštelira, gdje se ostvari daleko veći broj turistički manifestacija od onih u uglednom i nagrađivanom Poreču.

Kola krenula nizbrdo

I, kao u nogometu, kad se ne iskoriste povoljne šanse, dobar rezultat se lako izokrene. Velike Poreštine više nema, stvorene su nove općine i novi TZ-i: Vrsar, Funtana, Tar-Vabriga. Ni starog basnoslovnog kolača boravišne pristojbe više nema. Nove općine i TZ-i na prostoru bivše Općine Poreč ostvarili su zavidan napredak. Samo TZ Tar-Vabriga, koji djeluje na prostoru samoupravne jedinice Grada Poreča, ostvaruje 1,4 milijuna noćenja. Zamalo se moglo dogoditi, a nije »poradi jednog srpskog glasa«, da Sabor izglasa Tar kao samostalnu općinu. Ali, zato je TZ Funtane (Općina Vrsar) ozbiljno zagrizao u ono što je Poreču ostalo. Sudskom presudom pokupio je Poreču turističku pristojbu za hotel »Delfin« (više od 1.500 kreveta), kamp »Bijela uvala« (6.000 mjesta) te kamp »Zelena laguna« (2.700 mjesta). Kada je TZ Funtane, odnosno njen direktor Tomislav Čoga, pokrenuo taj sudski postupak, moćni i prepotentni Porečani odmahivali su rukom. Danas ih ta prepotencija »košta« 1,3 milijuna noćenja. Nitko se Poreču nije ispričao poradi tog velikog financijskog gubitka, nitko nije podnio ostavku. Samo smo pokupili uobičajene nagrade, a da se nitko nije sjetio da je te godine turistička ličnost godine ipak bio – direktor TZ-a Funtana. Sada smo tu gdje jesmo, na dnu, jer dublje se ne može, a ni laskanje da u Poreču stoluju najveća turistička poduzeća na Jadranu više ne stoji – rovinjska Maistra pobrinula se za to. Ništa više nije kao prije, jedino je ostala neizmijenjena fešta kojom krajem godine direktor TZ-a Poreč časti svoje suradnike u vidu svadbene večere, ne svojim, već novcem koji su turisti ostavili za uređenje starog grada. A za nove nagrade valja čekati – tri godine.

Drago Orlić, Glas Istre

Galerija slika uz članak

Print Friendly, PDF & Email