Kriminal u Hrvatskoj prešao je iz vremena mladog HDZ-a, kada su padale tvornice, zemljišta, vile i stanovi. Zamijenjen je redizajniranim HDZ-om, ali s kvalitativnim padom – sada se pljačka onako kako se oduvijek pljačkalo na Zapadu. Koristile su se takve i slične metode i na Istoku, ali je “aparat sile i prisile” vrlo brzo pronalazio zabludjelu dječicu i “odmjerenim” kaznama, koje su u pravilu bile više nego li na Zapadu, spremao ih na sigurna i izolirana mjesta.

Zapad se danas itekako uspješno nosi s kriminalom poput pljački banaka, provala u stanove, krađa automobila… dok u Hrvatskoj policija ima itekako problema u pronalaženju počinitelja koji sve uspješnije izbjegavaju taktički i tjelesno nespremnu policiju.

Uvođenje dugih cijevi može impresionirati samo neupućene, kojima policajac s dugom cijevi može predstavljati kakvu-takvu psihološku sigurnost. Drugo je pitanje što sam policajac s dugom cijevi može? Možda je još važnije kada je iz te iste duge cijevi pucao i je li on možda opasnost i za slučajne prolaznike ako mu se, onako usput, omakne i poduži rafal za bjeguncem.

Kod raznih očevida, bilo da se radi o pljački ili ubojstvu, na suđenjima se skoro pa u pravilu pokazuje da su policajci tijekom očevida učinili ovu ili onu pogrešku. Nije rijedak slučaj da se traže ekshumacije kako bi se provjerilo nešto što je već pri očevidu trebalo biti riješeno.

Naravno, za katastrofalno stanje sigurnosti u Hrvatskoj nije kriva samo policija, već i pravosuđe koje se prilično komotno odnosi spram kriminalaca koji na razne načine izbjegavaju pravdu. Mnoga obrazloženja graniče s dobrim ukusom. Sucima koji su se pokazali nesposobnima, zbog neznanja ili namjernog opstruiranja utvrđivanja istine, u pravilu se ništa ne događa. Pravosudni sistem se uporno želi postaviti kao nešto neprikosnoveno i nedodirljivo, iako praksa iz dana u dan ukazuje i pokazuje kako nam je pravosuđe daleko ispod svake razine da se niti ne pokušava usporediti sa zapadnoeuropskim pravosuđem. Obrazloženja presuda u kojima se spominje “petsto godina povijesti” ili izjava suca Ustavnog suda kako “novac nije imovina” ukazuje da bolest nije ni blizu izliječenja. Ulaziti u imovine raznoraznih nositelja visokih pravosudnih funkcija više je nego “juriš na vjetrenjače”.

Unatoč odluci da se pokriju sve poslovnice banaka, kladionice i poslovnice FINE rastezanjem policijskih djelatnika do maksimuma, sama akcija nije rezultirala odustajanjem provalnika. Oni i dalje navaljuju, dok učinkovitost policije u otkrivanju, hvatanju i privođenju počinitelja i dalje pada. Sve velike pljačke učinjene u zadnjih godinu dana za počinitelje su prošle – idealno. Nitko nije uhićen kao ni nakon krvave pljačke poslovnice FINE u Zvonimirovoj u Zagrebu.

Poboljšanju morala policije u svakom slučaju pomaže, a što drugo, nego kad se sukobe s dječicom iz “uglednih obitelji”. Nakon takvih bliskih susreta policajci su presretni ako ne ostanu bez posla ili budu barem suspendirani – jer kako udariti na “zlatnu mladež”? Kako? Veliko je pitanje jer ni na njihove očeve nitko ne udara zadnjih petnaest godina. Kako uopće nekome pada na pamet dovoditi u pitanje ispravnost čina djece iz “uglednih obitelji” da mlate policajce – dok se ne umore.

Unatoč dugim cijevima, djeca iz “uglednih obitelji”, kao i iz neuglednih, i dalje će ih šamarati, a provalnici će i dalje provaljivati, ubojice ubijati, jer je u društvu stvoreno ozračje da je to normalno i poželjno ponašanje. Kako su se klošari do ´90 obogatili preko noći? To u policiji znaju, ali im ne pada na pamet po službenoj dužnosti odraditi. I zašto bi, kad se u Saboru nekažnjeno može iznositi teza “Tko je jamio, jamio je!” I nikome ništa. Ukoliko policajci u eri izbacivača budu nosili i haubice po ulici – NIŠTA se neće promijeniti.

Pavle Kalinić, Iskon Internet