Pročitah na nekom od porečkih portala vozačku kletvu u stilu: "Dabogda morao prolaziti kroz pametni semafor!". Aluzija je to na porečke semafore koji imaju ugrađene senzore za prepoznavanje intenziteta prometa pa u skladu s njim reguliraju protok vozila kroz raskrižje, dajući prednost glavnom prometnom pravcu. Kletva je jer u praksi nije baš kako prometni teoretičari najaviše, pa vozač čeka na "prepoznavanje" pustom raskrižju unatoč, a na većini semafora pješak – to inferiomo prometno biće koje semafor ne "prepoznaje" – mora stiskati poseban botun da bi mu se tek u sljedećem điru upalilo zeleno …
Stoga se Porečani nerijetko sprdaju s pameću svojih semafora, a i "semafordžija" koji potrošiše javne pare na njih.
Ipak, porečki prometni oci pametniji su od svojih pametnih semafora pa već godinama nema novih. Naprotiv, počeli su ih gasiti. Najprije je partija oni poli cimitra, a upravo je skinut i na raskrižju kod Lacopa. Zamjenjuju ih rotori, prometno rješenje koje u Poreču dosljedno ulazi u prometni sustav. Za koju godinu sav će Poreč biti na rotore, ostat će jedan semafor samo zato da bi se mogli polagati vozački ispiti. Doduše, ta će rotorizacija potrajati, jer lokalna vlast inzistira da to budu propisna i cjelovita, što znači i vrlo skupa rješenja, umjesto da se barem privremeno (na nekoliko godina) na mnogim mjestima opredijeli za razmjerno učinkovite, a puno jeftinije plastične improvizacije.
U čekanju rotora čekam na zeleno na semaforu kod vodotomja, na raskrižju Huguesove i Županije Somogy, i po enti se put pitam zašto petnaestak sekundi zeleno svijetli samo onim vozilima koja dolaze Huguesavom iz pravca Poljoprivredne škole (groblja, Balote, osnovne škole, kako kome drago). Teoretski odgovor je jasan: da im prolaz kroz kružeru ne ometaju vozila iz suprotnog pravca, s rive, odnosno autobusne stanice, naročito onima koja skreću ulijevo prema Novom naselju, ali u svakodnevnoj praksi baš za takvo skretanje najčešće – nema nikoga! Redovna je slika da svi automobili, autobusi… sa svih strana stoje na crvenom, a za zeleni pravac ili skretanje po zelenoj strelici nema kandidata. Nažalost, baš taj semafor nije pametan poput kameleona, koji se prilagođava okruženju, nego boje mijenja u stalno istim razmacima ne hajući za situaciju na terenu.
Uzeh jučer štopericu i – doista – riječ je o manje-više 17 sekundi uglavnom mrtvog prometa. Nije to neka cifra, ali u odnosu na minutu i 15-ak sekundi koliko traje jedan ciklus semaforskih svjetala na toj krožeri, to je više od petine vremena. Pojednostavljeno: u jednom je satu najmanje deset minuta u pravilu uzaludnog zelenog, ali istom, još važnije, crvenog svjetla baš iz smjerova odakle je veći promet. Priznajem, konstatacija većeg prometa temelji se tek na mojem višegodišnjem iskustvu, a semaforski su intervali baždareni po studiji o prometu, što mi je potvrdio i gradski komunalni pročelnik Milan Laković dok sam mu spominjao ovaj problem. A taj je semafor u gradskoj nadležnosti i reče mi da će njihovi stručnjaci pogledati je li doista tako problematično, pa, ako jest, mogu se intervali i promijeniti.
Valjda hoće. U najgorem slučaju počekat ćemo još koju godinu i – dobiti rotor … ako baš taj semafor ne ostave za vozačke ispite.

Goran Prodan, Glas Istre