Zna li danas itko pouzdano, službeno, koliko je turizam u Hrvatskoj naš, a koliko njihov (inozemni, a manjim dijelom – što preko domaćih što preko međunarodnih skupina – i mafijaški)? Zna li itko koliku korist od sve rekordnijih sezona imaju naši (državni, županijski i lokalni proračuni, hrvatski poduzetnici i proizvođači), a koliku njihovi (inozemni proračuni, izvoznici u Hrvatsku, strane banke pa i međunarodni i s njima povezani ovdašnji mafijaši)?
Nakon što je turistički ministar Damir Bajs (koji je još na dobrom glasu, iako se nikad nije ozbiljnije bavio turizmom), prije koji dan za HRT izjavio da očekuje manji profit zbog ekonomske krize u Europi i poskupljenja goriva, unatoč rekordnom prometu i gužvama na cestama, zbunjeniji bi promatrač mogao zaključiti da ministar zna pravo stanje. Ali, na račun sve skupljeg goriva i turističkih gostiju koji ga kupuju odlično se puni državni proračun pa ne bi smjelo biti pada dobiti, dok i gužve na cestama, kao i uzduž jadranskog akvatorija, veće nego lani, otvoreno svjedoče da je doista riječ o novoj, rekordnoj sezoni.
U Europi jest kriza, ali to je daleka vijest koja nema puno veze s već spomenutim rekordnim gužvama na hrvatskim cestama i nikad toliko dosad prepunjenim jadranskim plažama. Je li moguće da ministar bez turističkog iskustva ne zna pravo stanje ili su mu ga njegovi suradnici dobro opisali, ali on ne zna lagati pa kontradikcijama od svega pravi još veću zbunjolu?

Bajsova istina

Jer, zašto bi u rekordnoj 2008. hrvatska dobit od turizma bila manja nego lani? Kažem – dobit, jer ukupni je prihod nešto drugo, što služi samo ovdašnjim propagandistima njihovoga turizma da izokreću činjenice i zbunjuju javnost. Da bismo se bolje razumjeli, kazat ću za mlađe čitatelje da su mnogi političari, menadžeri i novinari u socijalističkoj eri o svemu u gospodarstvu pisali uz pridjev »naše«, jer je, uz društveno vlasništvo, to bila i pravna činjenica. Tako je do 1990. i turizam bio gotovo sav – naš. Zatim je do 1992. većina turističkih potencijala u Hrvatskoj prešla u državni posjed, ali su i poslije mnogi novinari o turizmu pisali kao o – našem, iako je već tada pripadao odabranoj manjini u državnoj vlasti.
Zatim je počela masovna privatizacija, u kombinaciji s prodajom desetaka tisuća privatnih nekretnina strancima, pa je danas – u kombinaciji s većinom uvozne robe u maloprodaji – turizam pretežno njihov (inozemni, a ponešto i mafijaški). A kao začin, zaredale su brojne devastacije hrvatskoga jadranskog prostora, na obali i na moru, a osobito na pomorskom dobru i na otocima, kojima se u većini slučajeva nitko iz državnih službi ne suprotstavlja, nego u njima slučajno, neznanjem ili glumom, tiho sudjeluje.
Divlja gradnja, divlji kamenolomi, divljaštvo na pomorskom dobru i na plovnim putovima, protuzakonite promjene statusa pojedinih zemljišta, nesputano širenje droge, cjelonoćno tamburanje usred starih jadranskih jezgri, kao i iz tulumarećih jahti, usidrenih noću u lukama, usred plovnih putova (čime se i preostali stanovnici tjeraju iz njihovih kuća, i to, tobože, u ime revitalizacije te iste hrvatske baštine!), i preobrazba turizma u glavnu polugu otvaranja novih radnih mjesta u inozemstvu (odakle ovdje stiže većina robe u turističkoj ponudi), sve to i još puno toga samo su razni oblici nakaradnog modela turizma u Hrvatskoj, koji će vrlo skoro ugroziti najkvalitetnije hrvatske turističke i gospodarske, a osobito urbane i stambene potencijale uzduž Jadrana, koji nema pravo na ZERP.

Turistički apsurdi

Tako je u udarnim mjesecima za pripremu turističke sezone uvoz robe bio više nego dvostruko veći od izvoza, dosegnuvši nove rekorde i u stavkama nafte, derivata, hrane, vozila, plovila, robe široke potrošnje, suvenira i ostalih drangulija. A to je krunski razlog (pa bi bio red da ga javno prizna i mjerodavni ministar Bajs) koji objašnjava zašto će u ovoj, još jednoj od rekordnih turističkih sezona, uz rekordan ukupan prihod od oko sedam milijardi eura, većina hotelijera ostvariti slabašnu dobit, dok će turizam, preko kojeg se stvara 20 posto BDP-a – za Hrvatsku – donijeti manju dobit nego lani, ali zato – za inozemne aktere u ovdašnjem turizmu – veću nego ikad dosad!
Sve to do apsurda i uzaludne, zakašnjele panike otvara pitanja: tko je i zašto preko noći u jesen 1993. od podcijenjenog hrvatskog dinara stvorio precijenjenu hrvatsku kunu, uz koju je sve uvozno postalo znatno jeftinije od domaćeg? Je li to bilo u hrvatskom ili inozemnom interesu? Kakve su sve inozemne nagrade za to dobili glavni akteri tog zaokreta i čime se bave danas?
I sezona 2008. jest, dakle, rekordna, ali se u njezinoj špici, po zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, smanjuje i izvoz poljoprivrednih proizvoda, ribe i ribljih prerađevina, čak i duhanskih proizvoda, pa i odjeće. Istodobno je, po najnovijim podacima Hrvatske turističke zajednice, na Jadran u srpnju i u prvih sedam mjeseci došlo tek nešto malo više turista nego u istim mjesecima prošle godine, ali su značajniji porasti ostvareni u noćenjima. Na Jadranu je u srpnju boravila gotovo polovina ukupnog ovogodišnjeg broja turista, ili njih 2,55 milijuna, što je jedan posto više u odnosu na lanjski srpanj, dok je s 18,1 milijunom noćenja zabilježen porast od šest posto.

TURISTIČKI REKORDI OD 2006. DO 2008.

godina	ukupni prihod	porast noćenja
2006.	6,0 milijardi eura	+ 5 posto
2007.	6,3 milijarde eura	+ 3 posto
2008.	*7,0 milijardi eura	+ 5 posto

Izvori: Državni zavod za statistiku, HTZ, HNB
*Vladine procjene uoči sezone 2008

Crni scenarij

Ako većina robe koja se nudi turistima i dalje bude iz uvoza i ako većina turističkih tvrtki i nekretnina bude u većinskom posjedu stranaca, a za koju godinu i većina sezonske radne snage (od mnogih menadžera do čistačica) bude uvezena, gdje će to Hrvatska ubirati neto koristi od turizma? Ako strane tvrtke, koje će vladati turističkim tržištem, budu registrirane u poreznim rajevima, od Kajmanskih otoka do Lichtensteina, koliku će fiskalnu korist od turizma imati gradovi, županije i Hrvatska? Ako kroz turizam ponuda na narkotržištu bude najmanje utrostručena u idućih pet godina, koji će to porezni obveznici plaćati povećane troškove policijske borbe protiv prodavača droge i zdravstvene usluge za liječenje rastuće mase hrvatskih ovisnika? Koliko plovila, balastnih voda i smeća koje će ispuštati sve veći broj turista i trgovačkih brodova može podnijeti jadranski akvatorij, a koliko zagađivanja unutrašnjost i porječja bisernih hrvatskih rijeka?

Dobro je pred očima imati sve te dimenzije crnog scenarija da bi se on mogao izbjeći. Preveliki broj gostiju, strani vlasnici, noćna enormna buka, širenje ugostiteljskih objekata na račun koncertnih i kazališnih prostora, masa jahtaških amatera u akvatorijima, gomile pijanih i drogiranih, u suradnji s korumpiranim ili povučenim lokalnim vlastima i inspekcijama, uništili su u kratkom roku već mnoge turističke, prostorne i ekološke pa i fiskalne potencijale u Španjolskoj, Grčkoj, Italiji, Australiji, Tajlandu, na Floridi, čak i na Baltiku. A sad je na redu – Hrvatska.

Ivo Jakovljević, Glas Istre