Međutim, predviđeni fond nagrada od 254.000 kuna neto iznosa morao je, prema propozicijama Društva arhitekata, biti potrošen, pa su dodijeljene tri druge, jedna treća nagrada, a dva su rada predviđena za otkup.

Tri grupe autora dobile su po 55.000 kuna nagrade za drugoplasirane radove. Jedna grupu čine Porečani Tisa Dodić, Ana i Višen Slamar te Tihana Musić. Druga četveročlana grupa drugonagrađenih su Zadrani, a treća apsolventi arhitekture u Zagrebu. Treću nagradu i 35.000 kuna dobila je tročlana grupa apsolvenata sa zagrebačkog fakulteta, a za 27.000 kuna bit će otkupljeni radovi parova Marte Bognar iz Pule i Manuela Velenika iz Poreča, te Petra Kufnera iz Poreča i Dubravke Perice iz Njivica.

Nagrade za natječaj, formirane prema pravilniku Društva arhitekata, čine se izrazito visokima za naše prilike. Problem je, međutim, u tome što među autorima radova nema afirmiranih imena hrvatskih arhitekata, ako izuzmemo Tisu Dodić, koja je poznata lokalno. Damir Hrvatin, pročelnik gradskog odjela za prostorno uređenje, koji je u natječaju imao funkciju tajnika prosudbene i komisije za natječaj, nije htio komentirati rezultat. O svemu će biti pripremljen materijal za poglavarstvo, rekao nam je. Pitali smo kratki komentar od Hrvoja Giaconija, konzervatora uključenog u izradu konzervatorske podloge, uvjeta natječaja i člana ocjenjivačke komisije, koji je k tome arhitekt po struci.

– Mislim da možemo reći da natječaj baš i nije bio uspješan, a kvaliteta koju smo dobili ne prelazi studentske dosege. Ali, to je problem s ovakvim natječajima u Hrvatskoj, koji ne odvajaju profesionalne od studentskih radova. I mi smo se pitali kako to da se niti jedan afirmirani arhitekt nije javio na natječaj i zaključili da je razlog vjerojatno to što su u isto vrijeme bili aktualni natječaji u Zagrebu, rekao je Giaconi. A na pitanje što Grad sada može učiniti na uređenju rive, temeljem ovakvih rezultata, Giaconi kaže da se može naručiti izrada izvedbenog projekta, koji bi kompilirao rješenja iz različitih nagrađenih radova, a prema smjernicama ocjenjivačke komisije.

Projektiranje uređenja porečke rive nije bilo lak zadatak zato što je taj prostor »razjedinjen«, a nije niti vlasnički ujednačen. Njen središnji dio od nekadašnje gradske kavane do carinskog gata zapravo je podijeljen u nekoliko zona po širini: pješačku komunikaciju uza samo more drvored dijeli od ceste, koja je drugim drvoredom odijeljena od nogostupa. Između nogostupa i kuća je niz terasa ugostiteljskih objekata, koji su nekada bili javni prostor, a privatizacijom postali ograđene terase, svaka uređena na drugačiji način. Ostatak rive predstavlja dugačku šetnicu uz more, koja također vapi za uređenjem, jer uska kamenom popločena pješačka zona s nekoliko klupa jedva da ima urbani karakter.

S. Matejčić, Glas Istre