NEWS
Ljekarna

O da, Voda!

294422404_2244224832420561_1355366662741334007_n
18.07.2022. 12:35; ; Početna / Novosti / O da, Voda!
piše: Željko Bosanac
Zadnja velika restrikcija vode u Istri bila je prije 10 godina. Sjećam se kako je Poreč tada nakon nekoliko dana nepranja ulica i nezalijevanja zelenih površina izgledao prilično spaljeno, jadno i otužno podsjećajući na neke scene iz futurističkih postapokaliptičnih filmova ili bar na stihove „Dirty old towna“.
 
Do neke nove velike restrikcije vode proći će zasigurno manje od 10 godina u kojima ćemo se opet „mudroslovno“ provlačiti bez ikakvih ozbiljnih odgovora na ozbiljnu nestašicu vode. Ili ćemo i dalje govoriti kako trebamo paziti i štedjeti pitku vodu prvenstveno kontrolirajući kaplje li nam špina !
 
Prvenstveno u razloge suša i nestašica svakako moramo na vrhu piramide istaknuti ozbiljno ljudsko poigravanje s uzrocima klimatskih promjena. Globalno zatopljenje, bolje reći paljenje i uništavanje zdravog, plodnog, zelenog pokrova koje zbog ljudske lakomosti i prekomjernog trošenja zemljinih resursa, uglavnom na gluposti, polako ulazi u završnu (terminalnu) fazu industrijskog i tehnološkog „napretka“ započetog prije nekih stotinjak godina, a koje je koncem prošlog stoljeća lakomislenošću potrošačkog načina napretka dovelo (između inog) dovde gdje smo sad.
 
No vratimo se mi na naše lokalno zatopljenje – na naš problem!
 
Svjedočimo kako zadnjih desetak godina u Istri ne da se događa građevinski BUM već građevinski BUM!BUM!BUM!
Naravno da su svi stambenoelitnoturistički novoizgrađeni objekti, kako je i red i kako standard nalaže, puni vodnih trošila svakojake vrste od sanitarija, održavanja zelenih površina do bazena koji se nesmiljeno pune / prazne / pune / prazne i održavaju pitkom vodom.
 
Slijedeći u nizu velikih potrošača su poljoprivrednici (voćari,vinari, povrtlari, maslinari) koji svoju proizvodnju hrane i pića više ne mogu ekonomski opravdati osim ako se ne okrenu ozbiljnom navodnjavanju svojih maslinika, vinograda, voćnjaka i polja. Postoji naravno opcija da je voda koju oni koriste jeftinija i pristupačnija (subvencionirana) ili se vinari i maslinari okreću kopanju arteških bunara kao neovisnih izvora vode za navodnjavanje. Naravno da su ti izvori iz kojih voda dolazi arteškim bušotinama jednaki ili isti onima kojim se napajaju istarske vodospreme javne pitke vode – što će reći kad suša stegne slavinu i spusti nivo vode na Butonigi isto će osjetiti i svi arteški bunari. (Sva se voda uglavnom ispod Istre nalazi u istom ili spojenim posudama vezanom bazenu). Usmjeriti vodu za piće u navodnjavanje vinograda logično je samo ako u nestašici kruha počnemo jesti kolače, odnosno u nestašici vode počnemo piti vino…
 
Ako samo još malo dublje zagrebemo po suhoj površini razloga nestašica vode naravno da ćemo doći turizmu kao osnovnom uzročniku nestanka. Broj turističkih „kreveta“ se povećao nekoliko puta, a elitni smještajni turistički objekti poput vila i apartmana niču po Istri kao gljive poslije kiše (koje nema!). Broj zvjezdica na objektima samo raste, a i kamping kao jedini relikt svojevrsnog tipa asketskog turizma odavno već slovi za glamping!
 
Dakle najveće i najobilnije rastrošno trošenje (pitke) vode na raznorazne gluposti koje nemaju drugih objašnjenja negoli da „zabave“ cijenjenu klijentelu ili da se gosti u okruženju mora i sunca osjećaju još kao da su u nekom nedosanjanom zelenom raju. Broj trošača i trošila u ljetnim mjesecima se peterostruko poveća u odnosu na vansezonsku potrošnju žitelja Istre, da ne velim, Istrijana.
 
Naravno da nije turizma Istra bi imala sasvim dovoljno vode za „svoje“ potrebe, no da nije turizma što bi ostalo od Istre? (Hrvatske?)…
Napuštena pustopoljina s nekoliko arheološki vrijednih artefakata.
Vrijedni i umorni ljudi koji se bore za preživljavanje i koji sanjaju kako će jednom uz dobar politički marketing i povoljnu „situaciju“ u okruženju uspjeti prodati i prenamijeniti svoje „manje vrijedne“ njive, šume, vrtove, graju i livade u građevinske parcele, kako će od svojih sela napraviti gospodarske divove i turističke latifundije u kojima će jednom tjedno na velikom turističkom agro-sajmu zadnji zaljubljenici u zemlju i zemljarenje prodavati lakomim i lakovjernim turistima svoje zdrave proizvode… uz pjesme i podršku lokalne, vlasti, lokalne privrede i lokalnih klapa, naravno.
 
Naravno da svi u Istri živimo od turizma, posredno ili neposredno, no pitanje je kako tko živi od turizma: netko živi od turizma derući šihtu od 12 sati u nekoj restoranskoj kuhinji ili provodi noć uz ugodne tople peći u nekoj pekari, netko visi na bauštelskim skelama, a netko bogme ubire smještajne, hotelske, apartmanske, „viličarske“ tantijeme, pristojbe i takse uživajući na svom vječnom godišnjem negdje u hladu jasmina…
 
Za ovaj broj turista u određenoj (prekratkoj brate) jedinici vremena Istra je potkapiciritarna i ljudstvom i resursima, zato nemilice uvozimo i jedno i drugo. Ako se bar malkice ne osposobimo upravljati resursima, među kojima je voda jedan od osnovnih, u smislu da postanu „naši“ i da ih kao „naše“ i naplatimo: jel’ tako – tako je! To je valjda smisao (misija i vizija) ovog kapitalizma u kome smo fala bogu skončali nakon onolikog mraka!
 
Kako izaći iz ovog začaranog energetskog polja, a da nam voda bude misao vodilja?
 
Ja sam davno još spominjao kako ozbiljne zemlje s istim (pustinjskim ili predpustinjskim) problemom, a koje se nalaze uz more, odavno ulažu u projekte desalinizacije. Neke su zemlje desalinizacijom i proizvodnjom dovoljnih količina pitke i tehničke vode (voda koja nije baš za piće ali je sanitarno pogodna za zalijevanje, pranje i održavanje zelenih površina) od pustinjskih postale izvoznici hrane i napravile ozbiljan poljoprivredni biznis.
 
Govorilo se kako su stanice (tvornice) za desalinizaciju veliki državni projekti koji bez ozbiljnog kapitala ne mogu funkcionirati. Naravno želeći vam dobronamjerno reći kako smo mi ovdje mali ili malo glupi da bismo tako što ostvarili… i da se to zasigurno „ne isplati!“ ovdje kod nas – a i što bismo se s tim baktali kad je Istra u Hrvatskoj, Hrvatska je bogufala jedna od vodnim resursima najbogatijih europskih zemalja! Je, zato i imamo restrikcije!
 
No kao što je nekad i struju bilo nezamislivo proizvesti bez velikih termo ili hidro centrala kojima je država bila glavni monopolistički sponzor i koje su koštale ko svetog Petra kajgana, isto tako danas struju možeš proizvesti za sebe i za zajednicu skoro na svakom krovu javne ili privatne zgrade.
Ispada jednako i s desalinizacijom. Dobro de – skoro da ispada.
 
Ja sam tek malo guglao i našao niz podataka o mogućnostima realizacije desalinizacijskih sistema sasvim prihvatljivih odnosa troška i povrata ulaganja, pogotovo kad se desalinizacija radi s boćatom vodom, a i s morskom vodom podaci investicijskog plana sasvim zadovoljavaju budući je korist nemjerljiva.
 
A ako love nema sad u turizmu, pa gdje je ima? Ili nam i to netko farba?
Pronašao sam podatak (da sada baš ne reklamiram izvođačku firmu) o poduzećima i jedinicama lokalne uprave koje su već realizirali projekte desalinizacije sasvim zanimljivih kapaciteta.
 
  • Desalinizacija bočate vode 500 m3/dan – Ponikve Krk d.o.o
  • Desalinizacija bočate vode 100 m3/dan – Ponikve Krk d.o.o
  • Desalinizacija morske vode 520 m3/dan – Luka Ploče d.d
  • Desalinizacija bočate vode 200 m3/dan – Vodovod Dubrovnik d.o.o
  • Desalinizacija bočate vode 250 m3/dan – Kamp u Puli
  • Desalinizacija morske vode 250 m3/dan – Kamp u Puli
  • Desalinizacija bočate vode 500 m3/dan – Aquapark u Istri
  • Desalinizacija bočate vode 500 m3/dan – Praonica rublja na području Zadra
  • Desalinizacija bočate vode 800 m3/dan – Kamp na području Zadra
  • Desalinizacija morske vode 40 m3/dan – Otok u Crnoj Gori
  • Desalinizacija morske vode 100 m3/dan – Dugi Otok
  • Desalinizacija bočate vode 240 m3/dan – Rovinj
  • Desalinizacija bočate vode 500 m3/dan – Rovinj
  • Desalinizacija bočate vode 100m3/dan – Vodovod Cres – Lošinj d.o.o – Otok Unije
  • Desalinizacija bočate vode 1800m3/dan – Vodovod Povljana d.o.o
… pa ti vidi!
 

 
Print Friendly, PDF & Email