Zato jer nam je igra upisana u gene. Svatko nađe kanal do igre. Važno je igrati se do kraja života, jer se igrajući učimo. I odrasli, koji misle da je igra samo za djecu, se igraju, ali to kamufliraju. Najbolji način igre s djecom je spustiti se na njihovu razinu u igri. Ali djeci u igri trebaju i granice, čije je postavljanje prava umjetnost, jer im granice daju osjećaj sigurnosti i strukture.

Sve ove teze izrekle su i obrazložile Alenka Krivičić Jedreičić, Gestalt terapeutkinja i specijalizantica kliničke psihologije, Sanja Subotić, diplomirana psihologinja i prof. sociologije, voditeljica integrativne dječje terapije igrom i Mirjana Margetić, viša muzejske pedagoginje iz Etnografskog muzeja Istre- Museo etnografico dell Istria. Bilo je to na javnoj tribini o važnosti igre u odrastanju, koju je u teatrinu Zajednice Talijana Poreč organizirao DND Poreč u povodu 20 godina svoga rada. Razgovor je zanimljivo i stručno moderirala Ivona Orlić, profesorica pedagogije, dr. sc. etnologije, a već na početku je pozvala sugrađane koji su se odazvali pozivu na triubinu da sudjeluju u razgovoru. U publici su većinom bili psiholozi/psihologinje, odgajateljice/odgajatelji, neki od njih privatno i roditelji.

Okupljeni su mogli čuti komentare na stare načine igre, odnosno što je dijete kroz koju igru moglo naučiti, ali i činjenicu da su se vrste igre i načini igranja u posljednja dva naraštaja bitno promijenila: dok su naši nonići za igru koristili igračke koje su sami izrađivali, a njihova igra se odvijala u prirodi i u doticaju s drugom djecom i stanovnicima naselja, danas djeca nemaju prirodni doticaj sa susjedstvom, pa im to roditelji/odrasli moraju omogućiti, jer potičući djecu na igru stimuliramo njihov emotivni, duhovni i fizički razvoj. Dobra je potvrda ove teze činjenica da djeca navikla učiti kroz igru puno lakše postižu dobar uspjeh u školi od djece koja puno znaju, ali ne znaju upotrijebiti to znanje.

DND