U sjeni velike i hvalevrijedne obnove stare porečke obilaznice od groblja do budućeg akvaparka kraj Zelene Lagune, u neposrednom susjedstvu, na ulazu u turističko naselje Brulo, u tijeku je jedna manja, a i manje pohvalna cestovna intervencija. Još nije završena, ali iz do sada napravljenog jasno je da se na prilaznom putu naselju, na koji se stiže sa spomenute gradske obilaznice, priprema postavljanje rampe.

Intencija vlasnika naselja – porečkog hotelijera Valamar Riviere je jasna: ograničiti ulaz vozilima nepozvanima i neugošćenima. Naravno, ne samo među hotele i apartmane, nego i prema plaži Brulo, koju dio Porečana zove Jedro. Nije ovo ništa novoga, niti samo za Poreč ili Rivieru specifičnog; svjedoci smo posljednjih desetljeća sve većeg i obuhvatnijeg zatvaranja i/ili naplaćivanja pristupa morskoj obali uz koju su turistička naselja.

Nekad je to bilo samo u kampovima i tzv. naturističkim centrima, danas su ograde i rampe gotovo posvuda. Reći će ograđivači da samo štite svoje vlasništvo i sigurnost svojih gostiju, a naplata ulaska nužna je i zbog troškova koje imaju u održavanju parkirališta i plaža, ali dio stanovništva nije sklon prihvaćanju takvih objašnjenja.

Posebice oni nešto stariji koji pamte da to što ograđuju koliko jučer nije bilo “njihovo” nego “naše” i da tada i nije bilo većih problema sa sigurnošću objekata i gostiju. Nezadovoljni su i gosti iz drugih smještajnih kapaciteta, izvan turističkih naselja, primjerice iz privatnog smještaja, a i kupači koji dolaze iz unutrašnjosti Poluotoka jer sve je manje slobodnog pristupa njegovim obalama i plažama.

Osobno sam posebno revoltiran kad se rampa postavlja na Brulu, jer se ponovo sjetim kako je tamo porečkoj Rivieri u postupku pretvorbe i privatizacije u temeljni kapital ušao čak i dio javne prometnice, nekadašnje državne (ne samo jugoslavenske, nego još i talijanske i austrijske) ceste Poreč – Vrsar, koju su vrli socijalistički urbanisti onomad presjekli izgradnjom hotela Rubin. Naravno da cesta nije smjela ući upretvorbeni kapital, ali u onom šlamperaju i mutljagu, dobrim dijelom i pljački s početka 1990-ih – koje zovemo pretvorba i privatizacija društvenih poduzeća – koješta se događalo, a “institucije sistema” bile su uglavnom gluhe i slijepe.

Čak niti kad su neki progledali, poput IDS-a koji je koncem 1990-ih jasno i glasno ukazao, naročito na Poreštini, na razmjere neopravdanog otuđivanja “našeg” zemljišta u korist privatiziranih hotelsko-turističkih tvrtki, nije se ništa dogodilo. Čak su se i prijave državnih odvjetništava nasukale u pravosudnim ladicama.

Kad buduće generacije shvate što smo skupno imali, a što smo budzašto prepustili pojedincima, bit će kasno. Popapala “njihova” maca. Osim ako ne dođe na vratanca neke nove … revolucije.

Goran Prodan, Glas Istre