Odbojkašice Poreča su ekipa koja u proteklih nekoliko sezona ne zna za ništa osim uspjeha. Rijedak je to primjer da se iz sezone u sezonu, bez obzira na smjenu generacija, konstantno napreduje u većini segmenata rada. Najveću zaslugu u tome ima Miodrag Stojaković, njihov trener koji je prije par dana dobio nagradu i tamošnje sportske zajednice za najboljeg trenera u protekloj godini (podijelio nagradu sa Draženom Punišem).

piše: Elvis Uravić, istrasport.eu

Popularni „Miki“ je već „na prvu“ osebujna, karizmatična osoba kojoj je uspjeh, očito, utkan u rad. Upitali smo ga najprije odakle Osječanin u Poreču te kako je došlo do tog angažmana…

„Zanimljivija je priča mog dolaska u Poreč. Prije svega, moram reći da je Teuta Sauko, tada dopredsjednica, a danas predsjednica, bila moja igračica u Rijeci prije gotovo dvadeset godina te da smo se negdje 2008. godine vidjeli i ja sam u neobaveznom razgovoru obećao kako ću doći u Poreč na mjesto trenera ako me pozove u trenutku kada budem bez angažmana.

Prošlo je malo više od godine dana, ja sam u međuvremenu raskinuo ugovor u Osijeku (umiješana je bila politika) te je jedna od njenih cura trenirala sa mnom. Pod izlikom nekakvih „tenisica“ za kćer me pozvala na kavu, a onda me sjetila mog obećanja.

Objasnio sam joj kako imam dogovoren sastanak u Madridu, ali ukoliko se ne uspijem dogovoriti sa Španjolcima, da ću ispoštovati svoje obećanje. Tek sam bio dobio kćerkicu i onda sam odlučio ostati u državi.

Teuta Sauko bila je gotovo pa naporna: “Njena upornost dovela me u Poreč. Ona i Jadran Tintor bili su „svježi“ u klubu, tek su malo vremena bili na čelu, ali svoj su posao već onda, a i danas, obavljali fantastično.“

Porečka ga plaža ostavila u Istri: „Nakon 20 dana treninga, a počeli smo mjesec dana ranije od ostalih, na plaži govorim ženi kako se možemo polako spremati za povratak jer sam tada smatrao da neću te djevojke moći ništa naučiti na što je ona rekla da sačekamo još malo, da je lijepo vrijeme u Poreču i da se malo odmorimo.“

Prošla su ta dva tjedna, „kliknulo“ je između Stojakovića i porečkih odbojkašica, a sezona je okončana sa jednim porazom te je OK Poreč kroz kvalifikacije ušao u I B ligu. Napredak se tu nije zaustavio, kao lider u novoj sezoni I B lige ulaze u jedinstvenu I A ligu, najjači državni rang za odbojkašice.

Sezona pred njima bila je veliki izazov: „Stižemo u najjaču ligu, a ona se dijeli (na I A i I B) baš na kraju te sezone. Cilj nam je bio samo izboriti ostanak u ligi, ali napravili smo fantastičan posao te postali šesta momčad lige, čime smo ulovili posljednji „vlak“ da i sljedeće sezone igramo među osam najboljih ekipa Hrvatske.“

Nakon toga slijede uspjesi kojima se nitko 2009. godine, kada je Stojaković stigao, nije niti nadao. Najprije Final Four Kupa te treće mjesto u ligi, a onda i Europa, osmina finala CEV Kupa te „šlag“ na kraju, osvajanje Kupa Hrvatske.

Stojaković ima 29 godina trenerske karijere pa je pitanje o najboljoj igračici koju je ikad trenirao bilo pa gotovo bezobrazno: „A joj. Svaka generacija koju sam vodio imala je svojih kvaliteta, ne bih volio isticati. Evo, kada sam u Poreču, mogu istaknuti tri fantastične odbojkašice; Sauko, Jurcan i Širolu koje sam vodio u Rijeci nakon što su stigle iz svog kluba. To je bila odlična generacija i drago mi je da je većina ostala sa odbojkom.“

Najdraži trofej lako je izabrao: „Definitivno Kup Hrvatske 2013. godine protiv Rovinja. Najviše zato jer sam bio na rubu toga da kažem odbojci zbogom. Danas mi je drago da nisam, ali da nije bilo nekih prijatelja iz Rijeke i Šibenika, vjerojatno ne bih bio tu gdje jesam danas. Žao mi je što u mlađim godinama nisam imao ozbiljnost i profesionalnost koju pokušavam pratiti u posljednjih deset godina jer da jesam, moj mentor bi bio više vjerovao u mene.“

Stanje u hrvatskoj odbojci ga uznemiruje: „Imamo velikih problema sa ženskom odbojkom, bez obzira što drugi pričali. Pazite, mi osam godina nismo bili na EP ni SP u mlađim dobnim selekcijama reprezentacija. To je alarmantno, pogotovo kada znamo da su od 1993. do 2007. naši omladinci bilježili odlične rezultate na tim natjecanjima“, kaže Stojaković, a onda analizira rad u Istri:

„Od svih mjesta gdje sam radio, najkvalitetniji rad, najbolja organizacija i uvjeti su u Istri. Ovdje ima daleko najviše ženskih odbojkaških klubova, više u bilo kojoj drugoj regiji, a mentalitet Istre i ljudi u sportu je vrijedan divljenja. Gledajte, plaće nas trenera nisu bogzna što, ali ono što se ovdje dogovori, ne postoji šansa da to ne dobiješ.“

Nakon kritika, dao je upute: „Ako ne ulažemo na državnom nivou u mlade, nemamo što očekivati. Moramo se bolje organizirati, tako da mladi imaju kvalitetnije uvjete kako bi od njih dobili što više u budućnosti.“

Otkako je Stojaković u klubu, Poreč je dao 12 omladinskih reprezentativki što je fantastična brojka. Pri kraju, osvrnuo se i na tekuću sezonu: „Posljednja dva kola mogu nam puno donijeti i uzeti, ali u globalu malo mijenjaju situaciju na ljestvici. Ući ćemo u playoff sa 12 bodova, Mladost će imati bod manje, a Kaštela osam. Ako budemo pametni, sačuvati ćemo mjesto da imamo prednost domaćeg terena.

Slijedi im bitna polusezona: „Ali moramo dati sve od sebe, jer će se na ljeto dogoditi velike promjene u kadru. U Poreču nemam fakultet i svake sezone netko nam otiđe, ali ove će više od uobičajenog prosjeka. Drago mi je barem to da sada svaka naša odbojkašica vrijedi barem toliko da si sama, svojim igrama, može platiti školovanje.

Što se tiče prigode, imamo sjajnu, ali moramo dati zadnji atom snage da se oprostimo s velikim uspjehom. Moramo dati sve do zadnjeg zvižduka. Ali osim mene, to moraju znati i sve moje odbojkašice i onda se svakako možemo nadati najboljem“, okončao je kratki monolog trener odbojkašica Poreča, „pokretač porečke odbojkaške renesanse“, Miodrag Stojaković.