Na službenoj internetskoj stranici Grada Poreča može se pročitati da se “zatvara izlaz iz ulice Viktora Cara Emina na ulicu Matije Vlašića”, na stranicama HEP-a piše da se porečki pogon Elektroistre nalazi u Ulici Matije Vlašića 2, Velpro kaže da je njegova adresa “Matije Vlašića 49”, HAK obavještava da se Stanica za tehnički pregled vozila u Poreču nalazi u Matije Vlašića 26, i tako dalje, i tako redom. Brojne tvrtke navode da im je porečka adresa u Ulici Matije Vlašića, baš kao što se i na raznim informativnim portalima ili u tiskovinama vrlo često može pročitati da se u Poreču Ulica Matije Vlašića križa s državnom (ranije županijskom) cestom Novigrad – Vrsar…

Riječ je dakako o grešci koja se (pre)često ponavlja, bez obzira na povremena upozorenja. Najružnije je kad takvu grešku čini i sam Grad u čijoj je ingerenciji određivanje imena ulica. U ovom slučaju to je Ulica Mate Vlašića koja se proteže od rotora na Ulici Gašpara Kalčića pa sve do rotora kraj štancije Portun. Očito se svi grješnici povode za sličnim imenom, onim znamenitog Istrijana Matije Vlačića Ilirika, protestantskog teologa, povjesnika i filologa iz 16. stoljeća. Vlačić također ima ulicu u Poreču, ali u starogradskoj jezgri, između Decumanusa i Eufrazijeve, daleko od državne ceste i spomenutih adresa.

A tko je onda Mate Vlašić? Citirat ću pismo koje smo neki dan dobili od Adriana Matesa, poznatog porečkog turističkog vodiča, kojeg to stalno prekrštavanje Mate Vlašića također smeta, tim više što ga je poznavao. “Mate Vlašić, kojega sam osobno, kao dječak, poznavao, živio je u porečkoj Novoj Vasi, obitelj je podrijetlom iz Boljuna, pa su Vlašići u Novoj Vasi bili poznati kao ‘Bojunci’, više nego po prezimenu (ne ‘Boljunci’, jer se kod nas u Novoj Vasi puno riječi izgovora s ‘j’ umjesto s ‘lj’). Stoga je i barba MATE za nas uvijek bio i ostat će – barba MATE BOJUNAC, Vlašić Mate, a ne Matija.

Bio je naš barba Mate Vlašić pravi istarski narodnjak, Hrvat, borac za narodna prava, proganjan od fašista i nacista, nije bio protestant i nije bježao iz Istre, već ga je moj nono skrivao u šumi čak i u jednoj jami pored Nove Vasi ispred koje je bio ‘presadio’ leprinu (veprinu) tako da izgleda kao da nitko nije u jamu ulazio. Njemački vojnici i talijanski fašisti tako ga nisu nikada pronašli. Bio je Hrvat koji je za vrijeme talijanskog fašizma svoje kćeri poslao u hrvatske škole u Zagreb jer su hrvatske škole u Istri pod talijanskim fašizmom zatvorene, a on nije htio da se njegova djeca odnarode.

Sjećam ga se da nije vidio na jedno ranjeno oko, da je pušio cigare i uvijek čitao novine – možda jedini u selu. Prilikom jednog savezničkog bombardiranja Poreča u Drugom svjetskom ratu potopljen je brod s teretom duhanskih proizvoda, cigare su plivale po luci i ljudi su to pokupili. Tako je moj nono njemu nosio i cigare u šumu, a barba Mate bi pljuckao i mrštio se – ‘…pf, pf, pf, – ma su slani ti cigari’.

Umro je 1968., a na njegovu grobu u Novoj Vasi glagoljicom piše: ‘POČIVALI U MIRU’. Mate Vlašić sigurno je zaslužio počivati u miru, pa iz poštovanja prema njemu, njegovom radu i patnjama, potrudimo se svi zajedno da barem pravilno nazivamo ulicu koja po njemu zasluženo nosi ime”, poručuje Adriano Mates.

I tome doista nemamo što dodati. Osim da bi bilo vrlo dobro kad bi gradska uprava duž ove dugačke ulice postavila i koju ploču s njenim nazivom. Točnim, dakako.

(Goran PRODAN, Glas Istre)