U Maloj galeriji otvorena  je samostalna izložba fotografija Drveće Dine Šertovića.

Mala galerija, Narodni trg 1
trajanje izložbe: do 14. 8. 2021.

radno vrijeme galerije: svakim danom 10.00 – 12.00 i 18.00 – 22.00, osim nedjeljom i državnim blagdanima

“Hodajući parkom svoga rodnog grada Našica, Šertović fotografira drveća obilježena za rušenje. Izopačenih “lica” i svjetlećih očiju, pokazuju posljednje znakove života.”

Dino Šertović rođen je 1990. godine u Našicama, gdje je završio osnovnu školu i jezičnu gimnaziju u Srednjoj školi Isidora Kršnjavog. Kroz devetnaestogodišnju karijeru skateboardinga, kojom se počeo baviti 2000. godine, ubrzo otkriva svoj talent u snimanju i fotografiji. Godine 2010. upisuje studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu koji završava 2013. godine. Karijeru fotografa i snimatelja započinje tijekom studenstskih dana. Umjetnički djeluje od 2009. sa svojom prvom samostalnom izložbom u dvorcu obitelji Pejačević u Našicama. 

 

U Istarskoj sabornici otvoren je 61. Annale naziva Bogu krasti dane.

Obala Matka Laginje 2
trajanje izložbe: do 12. 9. 2021.radno vrijeme: 10.00 – 12.00 i 19.00 – 22.00

umjetnici: Meriç Algün, Pasko Burđelez & Nastasja Špilj, Iva Ćurić, Igor Eškinja, Gorgona, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Toni Meštrović, Bojan Mucko, Nadija Mustapić, Ivana Pegan Baće, Goran Petercol

dizajn: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić

Izložba Bogu krasti dane propituje učinak birokracije na pojedinca i kritizira bezličnost birokratskog aparata. Radovi jedanaestero umjetnika i umjetničkih skupina osvrću se na administrativne zavrzlame i prateće komedije zabune u kojima se možemo svi prepoznati.

Forma koja počesto ostaje sama sebi svrhom, neprohodni protokoli administriranja te prolongiranje konačnog rješenja pojedine su „slike“ izložbe koja se smješta na granici zbilje i fikcije. Okuplja radove koji izvrću birokratske postupke, karikiraju administrativni jezik i dovode u pitanje njegovu svrhovitost i racionalnost. Riječ je o radovima koji tematiziraju impersonalne procese i jednosmjerne komunikacijske protokole koji u nama izazivaju nelagodu i dezorijentaciju, ali i poriv za pobunom.

Uz umjetničko naslijeđe blisko konceptualnoj umjetnosti (na domaćoj sceni inauguriranoj radom grupe Gorgona), idejno polazište izložbe čini književno djelo Nikolaja Vasiljeviča Gogolja iz 1836. Drama Revizor opisuje pojavu blefera Hlestakova kojeg mještani zbog straha i opće nervoze zamjenjuju za državnog revizora. Kako kaže Gogolj: Ukratko, rijetko tko ne bude Hlestakov barem jednom u životu – radi se samo o tome da njegov trag lukavo mijenja smjer, pa izgleda kao da i nije njegov. Tako na izložbi susrećemo filmsku komediju zabune o ispravnom korištenju jezičnih fraza (Meriç Algün); satiru o impersonalnosti administrativnih modela (Igor Eškinja), ironijski komentar na svakodnevni sustav nadzora (Toni Meštrović); pokušaj dijaloga s nedodirljivim poretkom koji postaje igra gluhog telefona (Ivana Pegan Baće); akciju dugotrajnog nošenja registratora javnim prostorom koja se isprepliće sa svakodnevnim društvenim interakcijama (Bojan Mucko); prostorne premetaljke koje izazivaju uobičajeno shvaćanje umjetničkog rada – gdje rad počinje i gdje završava? (Goran Petercol); javno odricanje autorstva nad umjetničkim radom (Nastasja Špilj & Pasko Burđelez); propitivanje nepogrešivosti statistika, brojki i tablica (Iva Ćurić); suprotstavljene zbrojeve dva i dva (Nadija Mustapić); preuzimanje dvojnih identiteta (Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša); te apsurdne protokole, šaljive ankete i manipulirane fotografije koji se poigravaju krutim shvaćanjem osobnosti (Gorgona).

S radovima u raznolikim medijima, što starijim, što novim produkcijama, izložba Bogu krasti dane, nastoji uzdrmati temelje smutnje što ih stvara nabujala birokracija te proniknuti u automatizaciju individualnog djelovanja, koja u konačnici dovodi do suzbijanja inovacija i pomanjkanja inicijative pojedinca. Bogu krasti dane navodi na ometanje normaliziranih hijerarhija čija značenja zbog nesvjesnog automatizma prihvaćamo kao nužna. Tjera nas da se zapitamo što se događa s osobnošću u hiperbirokratiziranom društvu, je li nam se činovnički jezik uvukao pod kožu kao kamuflirani oblik nasilja koji postaje „knjigovodstvo duše“?

Ksenija Orelj

zahvale: Drugo more, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Kolekcija Marinko Sudac / Muzej avangarde

U foajeu kazališta otvorena je izložba radova nastalih na radionici linoreza Oštrim na meko.

Narodni trg 1

trajanje izložbe: do 31. 7. 2021.

radno vrijeme: 9.00 – 21.00 (ponedjeljak-petak)

Pučko otvoreno učilište organiziralo je radionicu linoreza Oštrim na meko, koju je vodio akademski umjetnik Valter Černeka, od 28. lipnja do 2. svibnja 2021. Klara, Chiara, Lea, Rita, Marin i Paolo savladali su tehniku linoreza u boji i eksperimentirali kombinacijom boja i otiskom različitih matrica na istom grafičkom papiru.

Radionica je organizirana ususret 61. Annalu, a cilj joj je proširena likovna edukacija i poticanje interesa za likovnim događanjima kod djece i mladih.

 

U galeriji Zuccato otvorena je samostalna izložba Borisa Demura Analitički radovi iz Kolekcije Marinko Sudac.

Decumanus 34

trajanje izložbe: do 21. 8. 2021.

radno vrijeme galerije: svakim danom 10.00 – 12.00 i 18.00 – 22.00

Izabrani radovi iz Kolekcije Marinko Sudac predstavljaju dio analitičkih radova Borisa Demura, nastalih poglavito 1970-ih godina, u razdoblju „nove umjetničke prakse“ i aktivnog djelovanja Grupe šestorice autora u Zagrebu (1975. – 1981., s članovima: Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Vlado Martek, Željko Jerman, Boris Demur, Fedor Vučemilović).

Demurovi radovi poput Eto (1976.), riječi-slike koju izvodi na velikom formatu i izlaže u sklopu izložbe-akcije na tadašnjem Trgu Republike (danas Trgu Bana Josipa Jelačića), ili analitičke slike Dvadeset minuta trljanja bojom (1975.), brojne bilješke i cijele bilježnice, sadrže zapise o potpunom fokusu na postupak. Radovi poput Prenošenje boje unutar plohe ili 40 poteza (svaki potez jednom umočen kist u boju, jedan potez – jednom umočen kist u boju), oba iz 1976., dio su serije radova iste veličine, istog materijala, u kojima koristi samo jednu boju, jednu vrstu kista, jednu podlogu – bez simboličke ili estetske razine. Iz istih su godina i procesualni radovi poput Ponavljam, Stadij ili Gusto, nastali prenošenjem odabranog pojma opetovano tušem na papir, sve do njegove potpune popunjenosti. Godine 1979. stvara seriju radova, skulptura u mediju fotografije – Kiparski proces, Kiparska analitička procesualnost i druge. Fotografija preuzima fizičke, materijalne, procesualne, problemske osobine kiparstva – fotografija postaje kiparstvo.

Izložbu organizira Institut za istraživanje avangarde i Kolekcija Marinko Sudac, uz suradnju s Pučkim otvorenim učilištem Poreč.