Korado Korlević o tome tko drži copyright na prirodne katastrofe – mi ili priroda
Najmanje trideset tisuća osoba je poginulo, više od dva i pol milijuna ljudi ostalo je bez krova nad glavom, u razornom potresu koji je prošle subote pogodio Pakistan i Indiju. Nedavno je New Orleans gotovo izbrisan s lica zemlje zbog uragana nazvanog Katrina. Sve je više prirodnih katastrofa velikih razmjera u kojima se ljudske žrtve broje u tisućama. Jesmo li mi uzrok takvih katastrofa ili je to prirodni akt koji se događao i prije modernog doba te koliko ima istine u mnogim teorijama koje su se pojavile o uzroku učestalih katastrofa, upitali smo čovjeka koji uvijek nađe vremena za naše novinarske upite i podupite o svim društvenim, svemirskim i prirodnim pojavama. »Je li kod kuće Korado Korlević ili je u višnjanskoj zvjezdarnici?«, pitanje je koje se često čuje u redakciji Glasa Istre. A onda slijedi… Amazona će sigurno postati pustinja – Može li naše pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa pogodovati češćoj pojavi prirodnih katastrofa? – Vjerojatno će tada biti puno manje ljudi na planetu. Tesla i deset tisuća kuhanih Njujorčana
– Prirodnih katastrofa je bilo i u prošlosti, samo što ih danas ne spominjemo. Uzmimo za primjer čuvenu europsku prirodnu katastrofu – erupciju Vezuva. Tada je desetak tisuća ljudi stradalo u Pompejima i Herculaneumu. Da se danas dogodi takva erupcija, imali bismo nekoliko milijuna ljudskih žrtava. U tome je i jedina stvarna razlika u katastrofama nekada i sada. Naša je krivica to što nas ima toliko puno, pa kad se bilo gdje dogodi katastrofa, strada mnoštvo ljudi. Za stotinjak godina u katastrofama bismo mogli ljudske žrtve brojati u milijunima.
– Ako sam dobro shvatio, Vi tvrdite da prirodnih katastrofa nema ni više ni manje nego što ih je bilo nekada?
– U prošlosti ih je zapravo bilo i više no što ih je danas. Planet, što je stariji, to je geološki neaktivniji. Tko kaže da nekada nije bilo potresa i tsunamija, pa ako hoćete i uragana. Recimo, tsunamiji su u Indijskom oceanu ciklička pojava koja se događa svakih tisuću godina. Himalaje su područje na kojem se očekuje da će se svako toliko dogoditi potres, kao što je to u Hrvatskoj normalno očekivati na dubrovačkom području. Da se kojim slučajem ne događaju potresi, to bi značilo da se s planetom nešto čudno zbiva, da nešto nije u redu.
– Može li čovjek prouzročiti potres? Postoji li mogućnost da je, recimo, prošlogodišnji tsunami umjetno prouzročen?
– Ne, tsunami sigurno nije umjetno nastao. Ali čovjek može ubrzati katastrofu na način da je, figurativno rečeno, feder već napet, pa on samo stisne okidač. Recimo, na Kanarskim otocima ima jedna nestabilna strana vulkana, pa bi teoretski netko, ako želi izazvati tsunami u Atlantskom oceanu sličan onome u Indijskom, mogao izbušiti tunel na toj strani otoka i postaviti nuklearno punjenje unutra. Na taj bi se način samo ubrzalo ono što će se neminovno jednom dogoditi, tako da i ne možemo govoriti o umjetnom izazivanju tsunamija. Nešto slično bi se moglo učiniti i u Yellowstoneu, gdje će za stotinjak godina eruptirati supervulkan. Dakle, teoretski bi se mogao otvoriti strop kupole vulkana i samo ubrzati ono što će se ionako dogoditi.
– Seizmolozi i geolozi tvrde da je moguće prouzročiti umjetne potrese testiranjem nuklearnog oružja, bušenjem Zemljine površine, gradnjom brana. Je li i tu riječ samo o preuranjenom pokretanju onoga što će neminovno dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti?
– Gradnjom brana mogu se izazvati mali potresi. Testiranjem nuklearne bojeve glave također se ništa bitno ne može učiniti ako se ne postavi na mjesto gdje će se kad-tad biti potres, odnosno gdje je feder već napet. To je isto kao kad potegnemo okidač puške. Energija kojom prstom potežemo okidač puno je manja od one koju oslobodimo tim postupkom. Recimo da u Pakistanu ne treba okidač, jer tamo ima jako puno zategnutih federa.
– Američki vojni projekt HAARP spominje se kao projekt kojim bi se u konačnici mogle kontrolirati, uz ostalo, i vremenske prilike. Može li ljudska ruka zaista nešto učiniti da bi ljudskom rodu dan bio ljepši ili pak ružniji?
– Najbolja teorija zavjere u vezi s projektom HAARP nije ta koju spominjete. Bolja teorija zavjere, za koju također ne vjerujem da je istinita, jest da oni projektom žele modulirati Schumannovu rezonancu te svim mozgovima svijeta na taj način slati poruke u obliku promjena frekvencije. To je teoretski moguće učiniti. Naime, cijela ionosfera vibrira i šalje radiovalove na frekvenciji od sedam herca. Na istoj frekvenciji funkcionira naš mozak. Tako da bi svaka promjena frekvencije mogla biti i skrivena poruka.
– Teorije zavjere odnose se i na uragane. Tako su neki tvrdili da je uragan Katarina zapravo umjetno uzrokovan!?
– Jedino o čemu možemo raspravljati jest to je li efekt globalnog zagrijavanja povećao broj uragana. Realno je pitati se jesu li uragani jači no što su nekada bili, ali to je opet pitanje globalne promjene klime. Uragan je ogromna energija. Ono što mi možemo učiniti nije ni igračka u usporedbi s tom prirodnom pojavom. Recimo, uragan ima više energije nego što imaju stotine nuklearnih bojevih glava. Istina je da su Amerikanci eksperimentirali s time da ga pokušaju kontrolirati, a da im je uspjelo, ne vjerujem da bi uragan otišao, recimo, na Floridu, već bi sigurno doputovao do Havane.
– Dakle, tvrdite da sve teorije zavjere u slučaju prirodnih katastrofa padaju u vodu?
– Kada bismo zaista mogli nešto učiniti, vjerujem da bismo već učinili, jer uvijek ima dovoljno bolesnih glava, vojnih planera kojima bi katastrofe odgovarale. Vjerojatno se neke stvari pokušavaju učiniti, ali ne vjerujem da mi možemo nešto ozbiljnije promijeniti. Priroda je ipak puno jača. Primjerice, kada je maksimum aurore nad Aljaskom, energije u njoj ima otprilike kao u 400 nuklearnih elektrani poput »Krška«. A to što ljudi u projektu HAARP pokušavaju prčkati sa Schumannovom rezonancom – to bih i ja, da sam na njihovom mjestu, pokušavao.
– Na kraju, kad sve zbrojimo i oduzmemo – priroda je još uvijek jača od čovjeka.
– Apsolutno jača. Ljudi su se u zadnjih nekoliko desetljeća htjeli igrati Boga i mislili su da mogu kontrolirati sve što se na planetu zbiva. Realnost je bitno drugačija. Naime, mi nismo u stanju začepiti jedan vulkan. Kad je bila erupcija Etne, pokušalo se skrenuti lavu, ali ne i spriječiti erupciju. Mi smo sada u antropocentričnoj fazi naše civilizacije, u kojoj smo umislili da se svemir vrti oko čovjeka. I sada nam smeta kad priroda pokaže da nismo baš toliko jaki. Možda bi bilo dobro skromno pogledati svijet oko sebe i priznati da nismo svemogući, da ne možemo pobijediti bolesti, da ne možemo spriječiti tajfune, vulkane, potrese – ništa. A zašto? Zato što smo mali, a ne želimo to priznati. Mi smo poput vrapca koji stoji na kravi i divi se što mu se svi miču s puta.
Može nas biti i više, ali…
– Može li naša kugla ugostiti i veći broj ljudi no što nas trenutno ima?
– Da, može, ali će kvaliteta života padati. Naš planet može podnijeti oko 20 milijardi ljudi, ali tada bi se u potpunosti uništili svi prirodni resursi. U tom bismo slučaju morali smanjiti potrošnju hrane, morali bismo obrađivati zemlju gdje je god to moguće… e, onda bi nas zaista moglo biti više od šest milijardi, koliko nas je otprilike danas. Međutim, kad bismo nastavili živjeti ovako kako živimo sada, odnosno da trošimo ogromne količine energije, hrane, benzina… tu bi nastali veliki problemi. Ustvari, problemi već postoje. Primjerice, Kina trenutno gradi 630 termoelektrana da bi mogli omogućiti svakoj kineskoj obitelji jedan bojler s toplom vodom. Naravno da će 630 termoelektrana imati štetan utjecaj na cijeli planet. Naš planet ne može podnijeti da šest milijardi ljudi živi isto kao što trenutno žive stanovnici Sjeverne Amerike i Europe.
– Hoće li se u budućnosti prirodne katastrofe događati češće ili rjeđe?
– Sigurno će se događati i češće i rjeđe. Nikad se neće događati isti broj katastrofa godišnje, jer je to statistički nemoguće. Nikad neće biti ista temperatura Zemlje – ili će biti globalno zatopljenje ili globalno zahlađenje.
– Da, naravno da može. Posebno se to odnosi na sječu šuma u Južnoj Americi, koja može promijeniti globalne klimatske uvjete. Na taj način možemo na duge staze Amazonski bazen pretvoriti u pustinju sličnu Sahari. U jednom trenutku, kada se to stvarno dogodi, bit će nemoguće zaustaviti. Najgore je što ne znamo gdje su granice, do kojeg se hektara može sjeći šuma. Samo naslućujemo da ćemo prelaskom te granice izazvati nešto loše. I to će se u budućnosti stvarno dogoditi. Samo nitko ne želi nagađati kada, jer ovo društvo ne funkcionira na etici, već na ekonomiji. Ovo će društvo sigurno proizvesti globalno zatopljenje, porast razine mora, pretvoriti Amazonu, dio Španjolske, Italije, Grčke u pustinju. A sve zbog toga što smo išli prčkati tamo gdje nismo smjeli.
– Ne, samo će lošije živjeti. Nisu prirodne katastrofe te koje smanjuju broj ljudi. Strašan je broj poginulih u nedavnom potresu u Pakistanu, ali trideset tisuća je broj djece koja se rode u jednom danu. Katastrofe u kojima mogu stradati milijarde ljudi može prouzročiti samo čovjek. Najveća prijetnja čovjeku nije priroda, nego on sam sebi.
– Što je s Teslinim efektom, odnosno njegovim eksperimentom u kojem je namjerno izazvao manji potres?
– Kad god se priča o Tesli, treba razlučiti njegovu mladu i staru fazu. Dio kad je bio star treba, znanstveno gledajući, naprosto zaboraviti. Treba imati milosti prema čovjeku. Recimo, on je tvrdio da se budilnikom može prelomiti Zemlja na pola. Da je kojim slučajem uspio završiti elektranu u kojoj bi se električna energija slala bežičnim putem, bilo bi negdje oko deset tisuća kuhanih i oko pola milijuna sterilnih Njujorčana. Ustvari, on je htio montirati mikrovalni odašiljač ne znajući da se mikrovalovi apsorbiraju u živim tkivima. Tesla je učinio velike stvari u fizici, ali poslije, kad je otišao u mirovinu – bilo je svega.
Glas Istre, 15.10.2005.
