U Hrvatskoj je svaka izborna godina povijesna, iako se u pravilu ništa ne mijenja. Više se ne može dogoditi, niti itko realan očekuje, da na vlast dođe bilo koja opcija koja bi mogla vratiti četrdeset milijardi eura. Država bez banke, telekomunikacija i pravne suverenosti te s vladom bez plana razvoja i bez vizije teško da može očekivati borbu s prekomjernom zaduženošću. Je li Hrvatska prezadužena zemlja ili ne marginalno je pitanje, kao i to je li po glavi stanovnika zaduženija od SAD-a.

U slučaju SAD-a važno je to što je dolar još uvijek ključna valuta, kojom se plaća skoro sve, pa i ono najvažnije: nafta. Zato zaduženost SAD-a nije centralno nego periferno pitanje, dokle god Amerika u svojim rukama drži glavnu polugu na svjetskoj razini. Kad bi dolar prestao biti to što jest, i SAD bi zahvatila centripetalna sila koja je svojevremeno dezintegrirala sovjetski imperij i pripadajuće satelite i asteroide. Dok se to ne dogodi, Sjedinjene Države ostaju glavna svjetska sila u svakom pogledu. SAD je treća najveća i treća najmnogoljudnija nacija na svijetu – po teritoriju odmah iza Ruske Federacije i Kanade, a po stanovništvu odmah iza Kine i Indije. Prema tome, odlazak s prvog, liderskog mjesta u današnjoj civilizaciji nije moguć bez velike kataklizme koja će, ako se dogodi, svijet kakav poznajemo izmijeniti do neprepoznatljivosti.

Utoliko je smiješno zaduženost u kojoj se Hrvatska nalazi gledati kroz prizmu drugih. U svakom slučaju, Hrvatska je danas daleko zaduženija nego jučer i daleko manje zadužena nego što će to biti sutra. Očekivati bilo kakve promjene nabolje, zbog ulaska u Europsku uniju (ma kada se to realiziralo) – pomalo je iluzorno.

Bilo je za očekivati da će razne vlade provoditi onu politiku kojoj su na prvom mjestu hrvatski interesi, ali se to nije dogodilo. Od osamostaljenja je postalo uobičajeno voditi politiku nezamjeranja onima kojima se ne smije zamjeriti. Vodila se politika "povoljnijih ponuda", upućenih onima za koje se smatralo da im je Hrvatska (tj. njena vlada) nešto dužna.

Proces deindustrijalizacije, koji je u jednom dijelu bio opravdan (npr. zatvaranje izrazito neprofitabilnih proizvodnih linija), nastavio se i u onim segmentima proizvodnje gdje se učinkovitim restrukturiranjem i dodatnom dokapitalizacijom mogao napraviti pozitivan iskorak, tj. zadržati proizvodnja. Rasprodajom radi same rasprodaje, hrvatska industrija je u ranim devedesetim bitno osakaćena, tako da danas, desetak godina iza rata, imamo nižu industrijsku proizvodnju nego li smo je imali do izbijanja rata. No, nije bio problem samo u industriji. Slično kao industrija, ali s daleko težim posljedicama za državu, završile su banke i telekomunikacije – onaj dio hrvatske infrastrukture koji je donosio značajan profit. Brodogradilišta su ostala u većinskom vlasništvu države jer za njih – ni onda, a ni danas – rješenja nema. Produktivnost, uz cijenu koštanja radne snage, jednostavno ukazuje na neophodnost zatvaranja većine brodogradilišta jer nisu u stanju na dosadašnji način preživjeti tržišnu utakmicu koju diktiraju ostala, poglavito kineska brodogradilišta.

Kad se temeljito promisli i uzme u obzir sve bitnije potencijale kojima Hrvatska u ovom trenutku raspolaže, vrlo je teško naći ono što bismo bez gubitaka mogli izvoziti, npr. u Kinu. To je realnost s kojom se suočava ne samo Hrvatska, nego većina daleko razvijenijih europskih privreda.

Ako se Hrvatska želi vratiti na međunarodnu scenu, osnovno je formiranje vlade koja će voditi hrvatsku politiku u danom međunarodnom okruženju. A takvih kandidata jednostavno – nema. Prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj smo imali jednu Partiju i desetke politika koje su se razračunavale na plenumima i razjašnjavale raznim diferencijacijama. Nakon prvih višestranačkih izbora imamo 106 stranaka, ali sve vlade, bilo desne ili lijeve, vode istu politiku – zastupaju interese međunarodne zajednice, čiji su vitalni interesi u potpunoj koliziji s hrvatskim interesima.

Pavle Kalinić, net.hr