Vjerojatno je svakom običnom čovjeku jasno kako se jezik naroda ne može mijenjati svakih 2-3 godine. Na kraju niti nastavnici, niti profesori, niti djeca a najmanje odrasli, ne znaju koji je jezik i koji pravopis točan. Djeca na taj način mogu dobiti negativnu ili lošu ocjenu, ovisno od profesora i njegovih opredjeljenja kojem se pravopisu prikloniti, a velika većina građana, osim onih čiji je dijalekt većinom preuzet kao ispravan hrvatski jezik, ostaje „polupismenih“.

Netko je nekada davno rekao da jezik naroda evoluira stoljećima i da je pravilan jezik onaj koji se najčešće upotrebljava u normalnom dnevnom razgovoru među pripadnicima istog naroda.

Ima li u tom jeziku ekavštine, čakavštine, ijekavštine i kojekakve avštine uopće nije bitno, jer je bit jezika razumljiva komunikacija među ljudima.

U kojem smjeru „razvoja“ ide trenutačno hrvatski jezik, stvarno je pitanje kojeg si moramo svi mi postaviti. Jer ovako ćemo se kroz neko vrijeme vratiti na Glagoljicu kao službeno pismo u Hrvatskoj, kao i jezik koji se je u ono vrijeme govorio.