Premda je naš grad po mnogo čemu uzor svim drugim gradovima, ipak nakon svega ostaje gorak okus kada se među najsjajnijim laureatima ne spomene i naš grad. Čak i one nagrade koje je naš grad dobio, tek se ovlaš negdje spomenu, premda svaku, pa i najmanju nagradu treba glorificirati na način da svi dobijemo onaj pravi osjećaj da smo dio jednog grada koji je naučen biti najbolji, pa makar u najmanjoj stvari. Možda smo se svi previše razmazili još iz ne tako davnih vremena kada je naš grad bio uzdizan na najviši pijedestal, pa se svim nagradama koje su po rejtingu niže od onoga što je naš grad naučio dobivati, i ne divimo previše.
Jesmo li se, dakle, razmazili? Mislim da je upravo suprotno. Očvrsnuli smo, postali smo jači, otporniji, beskrupulozniji. Postali smo gotovo imuni na sve dobre stvari koje se događaju u našem gradu, najviše zbog činjenice da se naš grad u zadnjih nekoliko godina spominje u najgorem mogućem kontekstu. Gotovo svakih pola godine u medijima osvane nekakva vijest koja naš grad i naše građane svrstava među najcrnji dio ionako otužne crne kronike naše zemlje.
Neugodno sam ostao iznenađen kada su me na samom istoku hrvatske pitali jesam li ja iz grada u kojemu se ljudi ubijaju? Nekada su mi zavidjeli što imamo more, nekada su mi zavidjeli što smo nevjerojatnom lakoćom dobivali najbolje i najviše nagrade. Danas mi uopće ne zavide na ničemu. Dapače, čak se i čude što se to događa u našem gradu.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od 1997 do 2008 godine, primjetan je padajući trend počinjenih kaznenih djela ubojstava na razini cijele države. Naš grad po tom kaznenom djelu, i kaznenim dijelima pokušaja ubojstava ne slijedi taj trend, nego se broj tih dijela povećava iz godine u godinu. S pravom si možemo postaviti pitanje što se to događa s nama? Kako to da smo se od ljudi, koji su se prije 15-ak godina toliko poštovali da su i bez pitanja jedni drugima odlazili u pomoć sagraditi kuću, po djecu u školu ili koji su bez pogovora vozili tuđu djecu u bolnicu kada roditelji nisu mogli, a svoju ostavljali samu doma, pretvorili u međusobne ubojice?
Tko je kriv za to? Rat? Stres? Novac? Porast standarda? Porast broja ljudi? Koji god odgovor dali, on nikada neće biti dovoljno dobar, jer niti jedan odgovor neće dati takvo opravdanje koje će kod svih nas umanjiti ovaj čudan osjećaj da se naš grad potpuno promijenio.
Vjerujem da nitko nikada nije mislio da će ikada morati reći da se ne usudi porečkim ulicama ići sam kada se spusti mrak. Ta je rečenica bila namijenjena za neke druge gradove, daleke i opasne, poput Bombaya, Kaira, New Yorka, eventulano Rima, još manje eventualno Zagreba, nikako, ali nikako za Poreč. Nažalost, i to smo doživjeli. Zlobnici će reći da je i to način da Poreč barem po nečemu bude prvi u državi. No, to nije nimalo smiješno. Nije smiješno zbog toga što su zadnja ubojstva bila previše morbidna da ćemo se svi još dugo toga sjećati i ježiti se mjesta gdje su ubojstva počinjena.
Ono što je najgore jest to, da su većinu tih teških zločina počinili mirni i povučeni susjedi koji žive kuću, dvije od nas. Sada se postavlja pravo pitanje, a to je, što se to u čovjeku može prelomiti da od mirnog i ugodnog susjeda i sugovornika odjednom postane mosntrum, ubojica, koljač? Pogovoto u našem gradu, koji nije imao neposredna ratna razaranja, koji nije siromašna provincija, koji nije nepovezan sa ostatokom države i svijeta, koji nije daleko od modernih civilizacija? Pa naš grad je toliko godina bio uzor svima, uzor po uspjehu, uzor po bogatstvu, uzor po zaradma, uzor po ljepoti.
Upravo u tome možda i leži i jedan od odgovora na ptianje što se to događa. Jer je naš grad dugo godina bio sinonim za sreću. Naravno, ako novac nosi sreću. Svatko je htio biti dionikom sreće, odnosno dionikom raspodjele novačnog obilja. Možda smo svi činjenicu da živimo u bogatom gradu shvatili kao pravo da i mi svi ostali budemo bogati, a to znači sretni. Možda smo smatrali da nećemo biti dovoljno dobri ako ne budemo moćni i bogati.
Međutim, polako je na vidjelo izlazila tužna istina da novac ipak nikoga nije usrećio. Odnosno da obilje bogatstva ipak ne prati i obilje sreće, zadovoljstva, staloženosti i mira. A kada bjesomučnu trku za novcem nije pratila sreća, možda smo si svi postavili pitanje zašto nismo sretni. Postavljali smo si i pitanje tko se to mješa u našu sreću. No, uvijek je netko dugi bio kriv za našu nesreću, najčešće naši najbliži, kako to obično biva. Kada je prividna sreća isparivala, javljali su se nepremostivi problemi koje je očito najlakše riješiti micanjem sa puta ka sreći onoga koji nam smeta na tom putu.
To nam se svaki dan događa. Svakome od nas. U bjesomučnoj trci za uspjehom i novcem, a novac i uspjeh gotovo su karakteristika našega grada, postajemo nesretni kada svatimo da uspjeh i novac ne dolazi kako mi želimo, ili da nam ne nosi sreću koju smo htjeli. I tada uvijek stradavaju drugi koji nisu krivi za našu nesreću. Naši ukućani, naša djeca, naši roditelji, prijatelji . Koliko smo samo puta rekli jedni dugima "Ubit ću te ako mi to ne napraviš", ili "Ubit ću te ako mi ne vratiš novac". U svoj toj trci za novcem zaboravljamo da je prava sreća ono što nije prolazno. Da sreća počinje onda kada mi usrećujemo druge.
Sa samom pomisli da je netko kriv za našu nesreću a ne mi sami, da će nam put ka sreći biti lakši ako nekoga nema, postajemo potencijalni ubojice. Koliko god mi šutjeli o tome.

zzlevak