Ne znam koliko ste vi zadovoljni rezultatima prosvjeda. Ako rezultata uopće ima. Moram biti destruktivan i možda malo previše slobodan pa reći da nekih konkretnih pomaka i nema. Doduše, jedna od pozitivnih stvari koja se događa u organizaciji prosvjeda je činjenica da se prosvjednici međusobno solidariziraju i podržavaju jedni druge u želji da se ispune tražena prava. Ali to možda nije dovoljno da se ostvare najbitnije inicijative – željene promjene. Čini mi se da prosvjednicima ipak nešto nedostaje, nešto bitno, a to je lepeza različitih konkretnih zahtjeva ili prijedloga.
Usporedbe radi, prije nekoliko godina prosvjedovali su studenti zbog porasta cijena hrane. A to je jedan konkretan zahtjev. A ako se na noge digne populacija od gotovo stotinu tisuća studenata, to je onda ozbiljan problem i svaka će vlast reagirati na bilo koji način da se to izbjegne.
Svi se sjećamo velikih prosvjeda zbog najavljenog ukidanja Radija 101 prije 15-ak godina. Bunt naroda u želji da zaštiti tada jedini liberalni radio gotovo je stajao vlasti tadašnje administracije.
Učestali prosvjedi seljaka zapravo su rezultat konkretnih zahtjeva i konkretnih prijedloga za unaprjeđenje položaja seljaka.
Zato mi se čini da iza velikih prosvjeda, pogotovo onih tkz. Fejsbuk prosvjeda u metropoli, ostaje gorak okus da nema nekih velikih projekata, prijedloga ili političkih, gospodarskih ili inih alternativa, koje mogu polučiti velike promjene.
Vrlo se često ovi prosvjedi uspoređuju sa prosvjedima studenata ranih 70-ih godina, poznatijih pod nazivom "Hrvatsko proljeće". Premda ti prosvjedi 70-ih nisu polučili rezultat odmah, ipak je uspjeh stigao nakon nekoliko godina u obliku ustavnih promjena tadašnje Jugoslavije koji su omogućili osamostaljenje Hrvatske, za što su dijelom zaslužni i ti studentski prosvjedi. Za taj su uspjeh zaslužni konkretni zahtjevi studenata, ali i činjenica da su ti prosvjedi iskristalizirali vođe koji su dugoročno mogli usmjeravati ideje prosvjednika. Što je još bitnije, tadašnji vođe prosvjednika nisu pozivali na rušenje vlasti ili na napade na tadašnje milicajce već na pozitivne akcije za suradnju sa vlasti kako bi se zahtjevi ostvarili. Dakle, postojala je pozitivna i strukturirana alternativa.
Bojim se da ta dva elementa, barem za sada, nedostaju aktualnim Fejsbuk prosvjedima – pozitivni stavovi temeljni na stvarnim projektima i strukturirana alternativa postojećoj administraciji na vlasti.
Vođe prosvjeda koji prozivaju imena određenih vlastodržaca, ili koji pozivaju na napade na policiju, ili još gore, koji pozivaju na kamenovanje ili razbijanje sjedišta stranaka na vlasti nemaju pozitivan stav.
Zapravo bi ti prosvjedi trebali iskristalizirati novu alternativnu oporbu, a ne uza sebe vezivati postojeće oporbe koje, kako se čini, nemaju konkretnu snagu, osim same promjene vlasti.
Apsolutno sam za prosvjede, ali na zakonski dopušteni način. Konkretnije, stav prosvjednika koji se potajno krije u svakome od nas, trebao bi se jasno iskazati na demokratski način koji je najutjecajniji. A to su izbori, peticije, stvaranje novih projekata. Sjetimo se samo koliko mali postotak ljudi izlazi na izbore, ili koliko muke treba uložiti da se skupi par sto desetaka potpisa za ukidanje određenih diksriminirajućih zakona.
Bojim se da su ovi prosvjedi zvučni zbog same činjenice da su usmjereni na rušenje vlasti, razbijanje simbola vlasti a ne na nešto konkretnije. A narodu je to korisno samo kratkoročno, možda samo kao zadovoljenje potrebe da se na nekome iskale. Siguran sam da bi uspjeh bio značajniji, možda sporiji i tiši, ali značajniji kada bi postojala želja stvaranja kvalitetne alternative bazirane na pozitivnim stavovima. Vođe koji pozivaju na destrukciju koja je sama sebi svrha možda je krivi smjer.

zzlevak