Namjeravali smo nasloviti razgovor sa simpatičnom porečkom tenisačicom: ” T.M. najbolja istarska tenisačica svih vremena ” i da smo tako uradili ne bi to bio eufemizam jer Tereza Mrdeža doista to i jeste. Ono što je u teniskom smislu predstavljala Mima Jaušovec za bivšu Jugoslaviju ili Iva Majoli za Hrvatsku to predstavila Tereza Mrdeža za istarski poluotok. Od kako se uspjeh tenisačica boduje i mjeri pozicijom na rang listi, Istra nije imala bolju pozicioniranu tenisačicu, to rijetko tko zna, a i skromna Tereza ne daje preveliki značaj toj činjenici, a i naslov, bez obzira koliko bio istinit, za Terezu je bio “prenapumpan” pa smo ga stoga ipak izmijenili. [ivijesti.hr]

Tereza je bila državna prvakinja u svim teniskim kategorijama, u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, osvojila više od 60 turnira. Od svoje 8. do 16. godine pobijedila je na 52 turnira za redom, bez jednog poraza, a profesionalna tenisačica postala je 2007.g.  Za hrvatsku reprezentaciju u Federation cupu nastupala je od 2012. do 2014.g., odigrala je sedam mečeva i sedam je puta bila pobjednica. Sudjelovala je u OI za mlade i na bezbroj međunarodnih turnira. Proglašena je 2006.g. ženskom sportskom nadom Istarske županije i najboljim mladim sportašem Istre u izboru Glasa Istre.

Tereza dolazi iz sportske obitelji, Talijani bi kazali ”figlia d’arte”. Mama Oriana bila je vrhunska porečka odbojkašica i u dva je navrata, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, proglašena sportašicom grad Poreča. Tata Davor bavio se košarkom, a zaigrao je i odbojku te rekreativno, kao i mnogi ” umirovljeni ” sportaši, tenisom, dok je brat Marin bio virtuoz u omladinskom nogometnom pogonu Jadran iz Poreča.

Sportsko obiteljsko ozračje ” natjeralo ” je Terezu da rano izabere sport kojim će se baviti i pred dilemom odbojkaške lopte koju je nudila mama i neukrotive žute teniske loptice izabrala je tenis. Tako je trebalo biti, s osmjehom na licu i rezolutno veli Tereza, i možda je upravo neukrotivost žute loptice najbolje pristajao karakteru male Tereze.

I tako, u dobi od 6 godina Tereza je zgrabila reket i započela loptati. Nije ni slutila u što je zakoračila i koje će joj sportske satisfakcije, ali i pokoje razočarenje prirediti tenis.

Nije trebalo dugo čekati na prvi veliki Terezin uspjeh. Nakon svega 6 godina bavljenja tenisom uslijedilo je prvo priznanje za naporan rad i prepoznatljivost talenta i to na međunarodnom planu.

Tereza, 2002.g. imala si 12 godina i pohađala osmi razred Osnovne škole Poreč kada je uslijedio tvoj prvi veliki međunarodni uspjeh na teniskoj pozornici. Na Nike Masters turniru u Sun Cityu (Južnoafrička Republika), u kategoriji igračica do 12 godina, osvojila si prvo mjesto i time u toj kategoriji  postala igračica broj 1 u svijetu. Možeš li oživjeti sjećanja i osjećaje tog trenutka?

Prošlo je puno godina od tada, ali mi je taj događaj jako ostalo u pamćenju. Možda i zato jer su to još uvijek bili turniri gdje smo se svi skupa više družili, tada nisu bili novci u prvom planu, sve je bilo onako ”zajedničko”. Za mene je tenis tada bio još uvijek samo igra. U biti taj je turnir možda predstavljao odskočnu dasku za nešto što će se desiti poslije.

Pobijedila sam taj turnir u kategoriji djevojčica do 12 godina. Konkurencija je bila iznimno jaka, sudjelovale su tenisačice iz čitavog svijeta. Inače, nakon pobjede na tom turniru, puno tenisačica se uzdiglo i postale su vrhunske tenisačice. Za mene je osvajanje turnira predstavljao uvod za sve ono što je uslijedilo. Naravno, bilo je nakon toga još puno turnira i odricanja.

Tereza Mrdeža 2002.g. 

Sa 12 godina počela si putovati svijetom. Opiši nam kako izgleda sudjelovati na nekom turniru. Od polaska iz Poreča pa sve do odigravanja turnira, letovi, smještaj, hrana, financije…kako to izgleda?

Izgleda borbeno! Spavam po hotelima, ali i drugim mjestima ovisno o tome koliko financije dozvoljavaju. U hausing također, ljudi te ugošćuju, spavaš kod njih, stekneš predivna poznanstva, predivni ljudi s kojima sam i dan danas u kontaktu i to po čitavom svijetu. Puno su mi ti ljudi na taj način i pomogli. Ljudi misle kako ti puno putuješ, aerodromi različita mjesta, ali to je u biti: aerodrom – hotel– teren … i tako se ponavlja, sve ide u krug. Kada se izgubi ide se što prije doma, kada se pobijedi nastavljaš, ideš u ritmu pa na drugi turnir.

Taj sportski život je lijep, ali i težak, jako težak. Na prehranu i vremenske razlike još se nisam nikako navikla i izgleda da niti neću, najviše mi fali mamina hrana i naše domaće, a najgore mi je u Kini, tamo definitivno ne volim tu hranu.

Financije! Ono što mnoge sportaše muči, nekome je možda put do dostatnih financija lakši, nekome malo teži, ali više-manje svaki sportaš prolazi kroz tu financijsku dubiozu u određenom trenutku sportske karijere.

Tenis je jako skup sport i možda zato ima jako malo djece i roditelja koji si mogu priuštiti natjecateljsko bavljenje tim sportom jer je tenis previše skupi sport i osim ulaganja ima odricanja sa svih strana. Iako je dijete talentirani tenisač teško da roditelji mogu podnijeti taj financijski teret. Treba više sponzorskih ugovora i donacija, pomoć sa strane i to mi je uvijek falilo.

Jesi li sudjelovala na nekom Grand Slamu?              

Jesam! Grand Slam je sam po sebi najbitniji, svakom tenisaču je sudjelovanje na Grand Slamu najbitnije, ja sam ih sve prošla. Prvi mi je bio Australian Open, tu sam odigrala treće kolo i to je bio neočekivani uspjeh, tu sam nekako krenula ozbiljnije s nekim konkretnim rezultatima, imala sam tada 22 godine. Dobri rezultati su se nakon Australian Opena nastavili.

Bila sam na Roland Garrosu, US Openu, Wimbeldonu….. Teško sam radila i pripremala se za  svaki turnir. Nakon tri pokušaja da iz kvalifikacija uđem u glavni turnir Us Openu konačno mi je to uspjelo 2016.g.. Tada sam se kvalificirala u glavni turnir i to nakon pobjeda u tri kvalifikacijska meča, izgubila sam u prvom kolu glavnog turnira protiv Ruskinje Rodine. Mogla sam bolje, imala sam šansu, ali tako je to u tenisu. Velika očekivanja, ali trenutci mogu biti jako bitni i psiha je bitna, mentalna stabilnost. U tim ključnim momentima meča ima puno strahova i svega, i to se vrti po glavi. Svaki sportaš se s nečim bori, svatko ima neki strah od nečega, je li to od pobjede ili od poraza, od financija, svašta je tu uključeno, ali opet na kraju ima i lijepih trenutaka, a ima i lošijih.

No, bez obzira na poraz u prvom kolu glavnog turnira US Opena to je bio najljepši osjećaj u svih 24 godine bavljenja tenisom, osjećaj koji je teško opisati i koji ću uvijek nositi u sebi.

Veoma si mlada krenula u Bijeli teniski svijet. Tko te pratio u tim silnim putovanjima i turnirima?

Tata me uvijek pratio u pripremama i po turnirima i na US Openu je bio tata sa mnom. U biti, s tatom dijelim najljepše trenutke moje teniske karijere jer je tata uvijek bio tu. Imala sam puno trenera, izmijenila sam ih, oni mene, ali tata je bio uvijek taj koji je u ključnim trenucima bio uz mene i najviše mi je pomogao.

Jako sam  vezana za svoje roditelje i s mamom sam vrlo bliska. Mogla sam otići u neku drugu zemlju trenirati, bilo je ponuda, dosta se pričalo o Americi, ali jednostavno nije bilo suđeno. Tako je trebalo biti i ja sam s time zadovoljna.

Nakon toliko godina bavljenja tenisom gdje se Tereza, u teniskom smislu, nalazi danas?

E, super pitanje! Desilo mi se jako puno toga! Bilo je tu i uspona i padova. Imala sam i zdravstvenih problema, imala sam dvije operacije, zglob i rame, kada sam možda bila u najboljoj formi, u velikom zaletu, što bi se kazalo u teniskom žargonu. Trenutno sam 220 na rang listi, otprilike, ali su sada zbog korone stopirali i to. I dalje sam u bubnju, i dalje čekam moj broj i mislim da je to najbitnije od svega. Dakle, nakon toliko godina igranja tenisa još uvijek sam tu!

Sportska sreća, po pitanju ozljeda, nije te baš mazila. Bila si ozlijeđena, operirana, ali još uvijek si u bubnju. Kako je bilo nositi se s time?

Baš u toj godini ulaska u glavni turnir US Opena osvojila sam još jedan turnir, ali počela sam osjećati i bolove u ramenu i uslijedila je operacija. Taj trenutak neću nikada zaboraviti jer mi je nakon operacije bilo jako teško. Oporavak, rehabilitacija i ponovno započeti s igrom,  sve skupa je trajalo skoro godinu dana i nisam uopće očekivala da će mi tako teško biti opet započeti.

Sada, pošto si prisiljena boraviti u tvom rodnom gradu, kako provodiš dane? Što radiš? Uspijevaš li trenirati? Pratiš li možda mlade porečke tenisačice, tvoje moguće nasljednice?

Meni je u biti super ovaj period! Ne znam, sreća u nesreći! Poklopio mi se da malo budem doma sa svojima, da konačno spavam koliko mi se spava, da radim neke stvari koje možda prije ne bi radila ili ne bi ni razmišljala o tome. Jako sam aktivna i doma jer vuče me da budem. Navikla sam na taj tempo života i moram negdje tu energiju usmjeriti jer ako ne jako budem ” luda”.

Pratim naše mlade curice i dečkiće, mada imamo više curica i pre slatke su mi sve, kada ih onako gledam baš mi je srce ispunjeno, lijepo mi je vidjeti tu djecu i vraća ne nazad u prošlost, kao da vidim sebe.

Sa šest si godina započela s tenisom, imaš 24 godine ”loptanja” za sobom. Stekla si ogromno iskustvo, Gand Slamovi, mnogobrojni turniri…..možemo kazati da si prošla sve u natjecateljskom životu tenisače. Bi li voljela tvoje znanje i tvoje iskustvo prenijeti na mlade tenisačice?

Voljela bi jako, baš bi jako voljela. Puno toga što je meni u nekim trenucima falilo i nisam uspijevala dobiti, možda i zbog lošeg taiminga, uglavnom tako je ispalo. Voljela bi jako dati doprinos, ali ne volim se nametati. Ako bi netko poželio da mu prenesem to znanje otvorena sam za pomoć i za sportsku suradnju. I mlade tenisačice mogu me kontaktirati preko društvenih mreža za dogovor.

Također bi voljela da i roditelji i djeca znaju da kada izaberu tenis kao sport da moraju biti spremni na odricanje, na puno žrtvovanja, znoja, plača i muke, ako se žele profesionalno baviti tenisom jer težak je put i jedino ako to istinski voliš možeš u tome uspjeti. Roditelji trebaju gurati, ako djeca to žele i vole, roditelji im trebaju biti podrška, ali dijete je taj koji treba svojom voljom, radom, upornošću i vjerom utjecati na roditelje da u njega vjeruju i da ga guraju. Ništa bez roditelja!

A ako me pitate koje planove imam za dalje jednostavno ne znam jer više ništa ne želim planirati jer sve što sam planirala niti jedan plan mi se nije ostvario onako kako sam ja htjela. (iV)iVije