PULA –

Istarska županija, zbog svog položaja, zasigurno ima izrazito povoljne klimatske, ali i sve ostale uvjete za voćarsku proizvodnju. Međutim, stanje u ovom poljoprivrednom sektoru je katastrofalno. Malo je obrađenih poljoprivrednih površina, još manje ih je navodnjavano, a zbog stihijskog uvoza i vladavine sive ekonomije te velikih ulaganja koja takva proizvodnja zahtijeva interes za ovu granu poljoprivrede je mali s tendencijom daljnjeg smanjivanja. Istarska županija raspolaže s oko 55 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, a tome treba pridodati još oko 80 tisuća hektara pašnjaka i livada. Raspolaganje tim zemljištem povjereno je jedinicama lokalne uprave i samouprave koje trebaju donijeti programe, no još uvijek je mali broj onih gradova i općina koji su to učinili. Konačno je postavljen i krajnji rok za rješavanje tog problema, 30. rujan ove godine, nakon čega za one općine i gradove koji ne pripreme te programe taj posao na sebe preuzima Županija.

Površine pod voćnim kulturama konstantno se smanjuju

Od navedenih površina dio je pod dugogodišnjim nasadima, i to najviše maslina i vinograda, dok su površine voćnjaka praktički zanemarive. Među rijetkim tvrtkama koje imaju organiziran uzgoj voća je pulski Agroprodukt koji pod nasadima bresaka ima površine od oko 35 hektara i dobar dio njih je i navodnjavan, što uvelike povećava kvalitetu same proizvodnje. Pored toga, Agroprodukt ima i površine zasađene lubenicama i dinjama od oko pet hektara te oko 50 hektara vinograda. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), istarski voćnjaci zauzimaju ukupnu površinu od oko 1.100 hektara (2000. godine), a da se površine pod voćem smanjuju pokazuju i podaci DZS-a za 2003. koji govore da je pod voćnjacima u Istri jedva 900 hektara. Prema ovim podacima nije teško zaključiti da se proizvodnja voća smanjuje, a nastavit će se smanjivati i idućih godina. Međutim, činjenica je da postoji tržište za istarsko voće, pogotovo ono sezonskog karaktera kao što su breskve, nektarine, smokve, trešnje, ali i jabuke, kruške, šljive i nekad poznati istarski lješnjak. Usporedbom proizvodnje jabuka i šljiva u 2000. i 2003. također je vidljiv trend smanjivanja proizvodnje, pa je tako 2000. u Istri ubrano oko 460 tona jabuka i oko 280 tona šljiva, međutim podaci za 2003. pokazuju smanjivanje, pa je jabuka u 2004. ubrano jedva 400 tona, a šljiva nešto više nego 2000. godine, odnosno 300-tinjak tona. S obzirom na klimatske i ostale uvjete, to su zanemarive količine, tim više što, izraženo postotkom u ukupnoj hrvatskoj proizvodnji, ta količina za 2003. iznosi samo 0,68 posto za jabuke i 0,61 posto za šljive. Jednom riječju – katastrofa. Stanje u vinogradarstvu je nešto bolje, pa se nasadi pod vinovom lozom povećavaju, prvenstveno zbog proizvodnje vina, a proizvodnja stolnog grožđa gotovo da i ne postoji.

»Stanje u voćarstvu je jako loše, a proizvodnje gotovo nema«, komentira Viktor Cukon, direktor Agroprodukta, dodajući da su oni jedini proizvođač bresaka, a moglo bi ih biti još mnogo. »Što je glavni uzrok takvom stanju, teško je reći. Mnogo ih je i svi su veliki. Neriješena politika raspolaganjem poljoprivrednim zemljištem, velika ulaganja koja su potrebna za podizanje dugogodišnjih nasada, dugo čekanje do prvog uroda, nepostojanje sustava navodnjavanja, veliki uvoz, kaotično stanje na tržištu, do sutra bih mogao nabrajati«, rekao nam je Cukon.

Pored Agroprodukta, porečka Agrolaguna jedan je od rijetkih preostalih poljoprivrednih proizvođača. Iako se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i proizvodnjom povrća, svakako ih treba spomenuti jer unatoč svim problemima nastoje stvoriti kakvu-takvu konkurenciju uvozu poljoprivrednih proizvoda.

»Stanje u voćarstvu je loše, u priobalnom dijelu proizvodnje gotovo i nema, u unutrašnjosti poluotoka ima je nešto više, ali i to je zanemarivo s obzirom na uvjete koje Istra ima za takvu proizvodnju«, rekao nam je direktor Agrolagune Bruno Legović naglasivši da ova tvrtka od proizvodnje voća ima samo manje količine lubenica i dinja. Smatra da su uzroci takvog stanja neorganiziran otkup, nesređeno tržište te nedostatak sustava navodnjavanja koji je nužan za ozbiljnu proizvodnju.

Poljoprivrednici nezainteresirani za revitalizaciju uzgoja istarskog lješnjaka

Pročelnik Odjela za poljoprivredu Istarske županije Milan Antolovića ocjenjujući stanje u voćarskoj proizvodnji kaže:

»Tradicionalna kultura koja je danas nestala je lješnjak. Lješnjak se uzgajao i kao podkultura u vinogradu. Smokva je, s druge strane, bila biljka uz kuću ili u vinogradu, plantažnog uzgoja smokve nije bilo do prije šest godina kada je kod Medulina posađena prva takva plantaža u Istri. Plantažu na oko 2,5 hektara podigao je rasadnik Skink iz Rovinja u suradnji s Arenaturistom i Županijom. No, to je više pokusni nasad jer je zasađeno nekoliko sorti smokava, a na plantažu je postavljen i sustav za navodnjavanje da se vidi kako ide uzgoj te kulture te je li on ekonomski opravdan«, rekao je Antolović. »Dosadašnje iskustvo je više nego zadovoljavajuće i zbog toga sve zainteresirane stimuliramo na uzgoj ne samo smokve nego i ostalih voćnih kultura. Nažalost, u Istri nema tradicije značajnijeg uzgoja krušaka, jabuka, trešanja, iako je bilo nešto područja zasađenih kruškom oko Kaldira, a trešnjama oko jezera Butoniga, točnije između Pazina, Draguća, Buzeta i Motovuna. S tog su područja dolazile najranije trešnje u Istri i imale su veliko tržište. Danas se tradicija izgubila jer je nestao sustav otkupa pa tako i trešnje. Međutim, bez obzira na to, tržište je otvoreno i zainteresirani smo za stimulaciju sadnje i tih kultura po modelu podizanja dugogodišnjih nasada vinove loze i maslina«. Antolović se osvrnuo i na nekad izrazito poznat istarski lješnjak koji se proizvodio na plantažama oko Poreča.

»Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Istri je proizvedeno i otkupljeno više od sto vagona lješnjaka, a ove godine neće biti otkupljeno niti sto kilograma. To govorim jer je intenzivan uvoz lješnjaka iz Grčke, Turske, Maroka, Španjolske pa čak i Italije utjecao na pad proizvodnje lješnjaka u Istri. Bitno je naglasiti da je istarski lješnjak kvalitetniji nego uvozni, ali i krupniji. Međutim, konditorska industrija preferira sitniji te se samim tim na tržištu nije našlo mjesta za istarski lješnjak. S druge strane, ne postoji interes poljoprivrednika za revitalizaciju te proizvodnje jer ne postoji interes tržišta. Trebalo bi prionuti gradnji tržišne vrijednosti i marke istarskog lješnjaka, što je proces od pet do sedam godina i na tome bi i Istarska županija trebala ustrajati jer su klimatski i drugi uvjeti u Istri idealni za uzgoj lješnjaka, kao i za maslinu i vinovu lozu. U svakom slučaju, struka treba odraditi svoj dio posla, pogotovo u području uzgoja i zaštite lješnjaka, ali i u području marketinga jer je nastup na tržištu s tim proizvodom specifičan i težak, tim više što istarski lješnjak duže vrijeme nije prisutan na tržištu«.

Svakako je zanimljivo napomenuti da je dobavljač jedne od prodavačica na pulskoj tržnici sadnice lješnjaka nabavio na Poreštini prije dvadesetak godina i sad »istarski« lješnjak uzgaja u Slavoniji, dok je u Istri ta kultura praktički nestala.

Nužno navodnjavanje

Na pitanje kako poboljšati sadašnje stanje Cukon odgovara da treba izgraditi sustave za navodnjavanje, očuvati zemljište od prenamjene, odnosno zadržati ga u poljoprivrednoj proizvodnji, okrupniti zemljišne čestice, osigurati nove povoljne kreditne linije i raditi na tome da se stanje u voćarstvu dovede na razinu od prije 15 godina. »U voćarstvu svakako treba sačuvati postojeće voćnjake, ali odgovorni trebaju snositi posljedice za sadašnje stanje jer Istra nije bila direktno pogođena ratom te je zbog toga mogla značajno povećati voćarsku proizvodnju«, ističe Cukon, dodajući da mladi gube interes za poljoprivrednom. Naglasio je i da bi se ozbiljno trebalo raditi na tome da se u Istri dostignu površine od tri tisuće hektara maslinika i tri tisuće hektara vinograda.

»Imamo tržište na dlanu, imamo idealnu klimu, tlo, ljude spremne za rad i te prednosti trebamo iskoristiti«, rekao je Cukon te zaključio da proizvodnja hrane treba postati naša pokretačka snaga i energija. »Mlade treba stimulirati i privući u poljoprivrednu proizvodnju, treba organizirati otkup kroz veletržnice ili kooperantske ugovore s prehrambenim lancima poput Konzuma, ali i drugih jer od štandovske prodaje nema velikog efekta«, smatra Legović. »Istina je da je uvoz hrane veliki i da će biti sve veći, ali ozbiljnim radom i pristupom ovoj problematici od strane Županije, ali i države, može se konkurirati uvozu i postupno supstituirati uvoz domaćom proizvodnjom«, zaključio je Legović.

Mate KRIŠTO

Lokalna samouprava pomaže sadnju dugogodišnjih nasada

O tome što Županija radi na poboljšanju stanja u voćarskoj proizvodnji, ali i poljoprivredi općenito, ispričao nam je Milan Antolović.

»Županija je još 1994. pokrenula program podizanja dugogodišnjih nasada, u prvom redu vinograda maslinika i voćnjaka, koji se otad kontinuirano provodi tako da se trećina sredstava osigurava iz županijskog proračuna, trećina iz proračuna gadova i općina na čijem se teritoriju nasadi podižu, a trećinu osigurava poljoprivrednik. Na taj način se potpomaže sadnja i povećavaju površine pod trajnim nasadima jer će ulaskom Hrvatske u EU biti postavljene kvote za sadnju novih dugogodišnjih.

Županija je 2003. usvojila petogodišnji plan podizanja nasada gdje se još većim sredstvima potpomaže sadnja, pogotovo u siromašnijim općinama gdje za nabavu sadnog materijala izdvaja polovicu sredstava, dok drugu polovicu osigurava Grad ili Općina i poljoprivrednik u omjeru koji međusobno dogovore. Tako smo u 2005. za nabavu sadnog materijala iz županijskog proračuna osigurali 4,7 milijuna kuna, a rebalansom proračuna osigurat će se još 1,5 milijuna kuna. Konkretno, tim je sredstvima potpomognuta sadnja 710 tisuća sadnica vinove loze, 92 tisuće sadnica maslina te oko šest tisuća sadnica voćaka. Kada se povuče paralela s prošlom godinom, vidljiv je porast interesa za podizanje dugogodišnjih nasada te je 2004. posađeno 350 tisuća sadnica vinove loze, 42 tisuće maslina i pet tisuća sadnica voćaka, s tim da u ove brojke ne spadaju sadnice koje je posadila Agrolaguna Poreč i Istravino Rijeka. Agrolaguna je zasadila 40 tisuća sadnica loze na oko 10 hektara, a Istravino 100 tisuća čokota, odnosno oko 25 hektara.

Ove godine Istravino je zasadilo dodatnih 100 tisuća sadnica vinove loze, odnosno 25 hektara, a porečka Agrolaguna 60, odnosno 240 tisuća sadnica vinove loze i 15 hektara, odnosno 4.500 maslina. Ovo govori da je interes za sadnju u velikom porastu i da će se, ako idemo ovim tempom, ostvariti petogodišnji plan, dakle da će se do 2008. zasaditi novih tisuću hektara vinograda i 400 tisuća stabala maslina tako da se dostigne brojka od milijun stabala. Drugi program poticanja je i Fond za razvoj poljoprivrede, koji djeluje od 1995. godine. Kroz ovaj fond odobravaju se kreditna sredstva za razvoj poljoprivrede, a u odnosu na banke, fond je u velikoj prednosti jer poljoprivrednici lakše dolaze do potrebnih sredstava i, što je najbitnije, po povoljnijim uvjetima od bankarskih. Od osnutka fonda odobreno je oko 650 kredita, odnosno više od 45 milijuna kuna. Do danas su riješeni gotovo svi kreditni zahtjevi, a posebno je bitno istaknuti da su 25 posto poticajnih sredstava Ministarstva poljoprivrede bespovratna sredstva. Krediti se odobravaju na period od osam godina s tim da je dvije godine grace perioda, a kamatna stopa je pet posto«, istaknuo je Antolović.