Goran Vrus, 29 godišnji mladić s diplomom fakulteta kineziologije u Zagrebu i višegodišnjim radnim iskustvom u SAD-u, nedavno je uspješno završio Ironman natjecanje u Nici. Inzistira na tome da je sudjelovao kao rekreativac, za razliku od Puležana Deana Potrča koji je profesionalac. Goran je dio ugledne porečke sportske obitelji Vrus. Naslijedio je mamin razoružavajući osmjeh i tatinu lakoću argumentiranja oko vlastitog izbora, pa kada ga pitamo što ga je nagnalo na "stvaranje željezne tjelesne"  kondicije, makar i u rekreativnim okvirima, uz "osrnjeh oko glave"  kaže da je tako naučio i tako izabrao. "lmam krug prijatelja kao i drugi ljudi mojih godina, ali, za razliku od njih, ne izlazim svaki dan. Imam drugačije prioritete. Neki ljudi nedjeljom idu u grad na kavu, meni je puno draže sjesti na bicikl. Nema te kave koja bi me zadržala. Neki moji poznanici to razumiju, drugi ne, ali ne opterećujem se time što drugi misle o mom izboru. Činjenica je da sam, kako bi se reklo, navučen na tjelesnu aktivnost i da moram tijelo držati u formi i to mi odgovara", kaže Goran. Ljudskom je tijelu, kaže Goran, potrebno četiri tjedna redovne dnevne aktivnosti da stvori naviku vježbanja, koja je višestruko korisna. Sa ili bez navike vježbanja, mora vam biti fascinantno u vlastitoj sredini imati mladog čovjeka koji je spreman odreći se puno toga kako bi bio u nevjerojatnoj fizičkoj formi – da bi u 13 sati mogao otplivati 3,8 kilometara, potom brzo navući kacigu i kopačke, sjesti na bicikl i voziti 180 kilometara izrazito teške staze, a nakon toga skinuti kacigu, izuti kopačke, obuti tenisice i trčati još 42 kilometra, dok vrijeme neumitno prolazi. Tako je, naime, izgledao Ironman u Nici. Sudionici su ga morali završiti unutar 16 sati, dakle nije bilo puno vremena za predahe. I trebalo se dobro pripremiti za takve napore.
»Meni je to način života, promjena nakon niza godina dok sam se bavio timskim sportovima. Čitao sam kako ljudi pomiču vlastite granice pripremajući se za Ironmana i učinilo mi se da bi to moglo biti i meni zanimljivo i važno. Danas znam da je to bio dobar izbor, jer kada na cilju čujete najavu da u zadanom vremenu natjecanje završava čovjek bez ruke, drugi bez noge, a treći je navršio 73 godine, to stvarno govori o tome koliko možemo pomaknuti granice vlastitih mogućnosti. Ne mogu ni čuti kada netko kaže da nešto ne može, jer to nije istina. Samo ako ne pokušaš, onda ni ne možeš«, kaže Goran. Gledao je i sudjelovao u nekoliko Ironmana, a tek je lani, kaže, u Njemačkoj počeo s ozbiljnim treningom. Doduše još amaterski, jer razinu određuje vrijeme potrebno da se završi utrka. Goran kaže da bi morao svoje vrijeme skratiti za tri sata kako bi prešao u profesionalce, a hoće li to i učiniti, ne može sigurno reći. Veli da će nastaviti trenirati za nastupe svake godine, dogodine čak za dva, a kamo će ga to dovesti, nije mu tako jako važno.
»Privatnik sam zajedno s obitelji, dakle moram raditi, ne mogu samo trenirati. Moja obitelj također ulaže u moje natjecanje, jer uskaču odraditi posao kada ne stignem zbog treninga. Kada procijenim da mi pripreme za natjecanje bitno utječu na posao, obiteljski i društveni život, vjerojatno ću prestati«, razmišlja na glas Goran.
Nismo ni sumnjali u to da su pripreme za opisane napore željeznih ljudi iscrpljujuće, a Goran kaže da je osam mjeseci trenirao po dva puta dnevno, subotom i nedjeljom je vozio duže dionice biciklom, jer je imao i testne utrke. Pripremao se i za posebnu prehranu tijekom utrke. Kaže da nije vanzemaljac koji tek tako može doći na natjecanje – odrekao se puno toga dok se spremao i bio posvećen samo jednom cilju dovršiti uspješno Ironman Nicu. Sada već zna da mu je taj rezultat osigurao nastup na najjačoj Ironman utrci u Evropi sljedeće godine u Klagenfurtu. Nastojat će nakon te utrke, 4. srpnja, odraditi još jednu na jesen, provjeriti koliko može popraviti vrijeme intenzivnijim treningom.
S Goranom smo razgovarali prije početka radnog dana u porečkom dječjem ljetnom kampu. Opušteno, čak i uz kavu sa šećerom poslije tako iscrpljujuće utrke treba neko vrijeme da bi se vratila snaga. Pri kraju su mu, kaže, tri tjedna regeneracije tijekom kojih nema strukturiranih treninga, samo redovite mountain bike vožnje i lagano plivanje. Tjelovježba mu normalno uzima sat do sat i pol dnevno, ili barem 30 minuta kada nije u režimu treninga. Uz redovite liječničke preglede i kontrolirani trening, nada se da će još dugo odlaziti na Ironman utrke, pomicati vlastite granice jer, kaže, najželjezniji su sudionici oni između 35 i 45 godina starosti, jer snaga tijela dobrim dijelom počiva na snazi uma.

Sniježana MATEJČIĆ, glas Istre