Tko se još sjeća ove brojke vezane uz promociju hrvatske nacionalne valute kunu, kada je njena vrijednost procjenjena na četiri kune i 44 lipe? Ili današnjom našom "nacionalnom" valutom rečeno – 8,88 kuna za jedan euro. Sjećate li se koliko je onda iznosio četvorni metar stana, litre benzina, lož ulja ili mlijeka, kilogram kruha, mesa, komunalne naknade, odvoza smeća, prireza i drugih davanja, zdravstvenih usluga? Zasigurno ne, ali znate da je sve, osim tehnike, bilo mnogo jeftinije nego danas i da plaće većine zaposlenih rastu mnogo sporije od cijena, da se o položaju nezaposlenih i umirovljenika i ne govori.

Od tada do danas ne samo da naša kuna nije polako klizila u skladu s tim kretanjima, već je vrlo brzo vrijednost njemačke marke pala na svega oko 3,65 kuna. Danas naša kuna, za razliku od hrvatskog gospodarstva i njenih stanovnika puca od zdravlja jača no ikad, uspješno prkoseći najjačim svjetskim valutama, ostavivši iza sebe i američki dolar, simbol najmoćnije svjetske vojne, političke i gospodarske sile!

Posljedice takve monetarne politike, u prvom planu koje je stabilan kurs kuna i službena niska inflacija, je daljnje slabljenje nacionalne ekonomije, desetkovanu industriju, neobrađena polja i ogroman uvoz hrane te ukupni dug koji je prešao 30 milijardi eura. Uz opasnu prijetnju rasta svih cijena, porasta kamata i inflaciju, koja prijeti dužničkom krizom kroz koju je ne tako davno prošla Argentina.

Nastojeći preduhitriti takav rasplet premijer Sanader je pristupio "terapiji" poznatoj još iz socijalizma – privremenom i praktički administrativnom vraćanju cijena nekih osnovnih prehrambenih proizvoda, uz neuspješni nagovor (stranih) bankara da snize kamate. Ponaša se kao liječnik koji najteže bolesti liječi aspirinom, ignorirajući upozorenja stručnjaka koji uzroke u sporom razvoju našeg gospodarstva i niskom standardu više upravo u stabilnom, ali nerealnom kursu domaće valute, koja potiče uvoz i enormno zaduživanje te pad svekolike domaće proizvodnje. Oni upozoravaju da je objektivno spor rast društvenog bruto proizvoda od 4 do šest posto godišnje najvećim dijelom posljedica prevelike domaće potrošnje temeljene na spomenutom zadouživanju, kojem jednom mora doći kraj. U toj potrošnji svojom se rastrošnoću ističe država, odnosno javna potrošnja, uključujući i onu na lokalnoj razini.

U sprezi s prejakom kunom ona je generator dugogodišnje stagnacije hrvatskog društva i nezadovoljstva građana, ali najnovije ponašanje Sanadera ne potvrđuje da se shvaćaju upozoravajući signali dijela makroekonomista. Više se vjeruje onima koji opet narod plaše baukom superinflacije, koje primjerice nema u jednoj Americi, čija je valuta u istom razdoblju pala s više od osam na manje od pet kuna.

U tome se uz djelotvornu administraciju vidi i prilika za izbjegavanje recesije. Kao što izvozno "nabildani" Kinezi svoj rast BDP-a od desetak posto godišnje zahvaljuju i debelo podcijenjenom juanu. Dok je naša valuta i dalje vrlo jaka, ali joj ne vjeruje više od 80 posto Hrvata štedeći u eurima, država je i dalje vrlo rastrošna, spora i skupa, pa kako jedan novinar lijepo kaže ovo društvo sve više podsjeća na "društvo neograničene neodgovornosti" u kojoj se isto tako neodgovorni političari "kunu samo u kunu!"

Zvone Palčić, Barkun