Prvi glas Atlante Gwen Hughes i njezin International Gang kojega čine gitarist Žiga Stanonik, pijanist Maasej Kovačević, trubač Mirko Cisilino, basist Giovanni Toffoloni i bubnjar Tomi Purich svoju su hrvatsku ljetnu turneju završili izvrsnim nastupom na porečkom Trgu slobode, u suorganizaciji Pučkog otvorenog učilišta i gradske Turističke zajednice. Dinamičnim nastupom na pozornici, izvrsnim vokalnim sposobnostima i uz pomoć vrsnih muzičara, posebno gitarista i trubača, Hughes je unijela ritam i živost u vrlo sparnu i tešku ljetnu večer. Bosa južnjakinja iz Atlante u američkoj državi Georgiji izvela je šarolik repertoar sastavljen od poznatih pjesama Raya Charlesa, Stevieja Wondera, pa čak i »Ticket to Hide« od Beatlesa, začinjen vlastitom muzikom koju zove »rustičnim jazzorn«, a koji je zapravo fuzija različitih glazbenih stilova s izrazitim utjecajem rocka. Publika bi se vjerojatno duže i u većem broju zadržala da je na prostranom Trgu bilo barem pedesetak stolica – terase okolnih kafića, stubište pred crkvom i klupice oko magnolija bile su pune slušatelja, a tek malobrojni su izdržali stajati gotovo dva sata pred pozornicom. Vjerojatno zato jer su i zaplesali, slijedeći primjer pjevačice.
Jedan je američki novinar za Gwen Hughes napisao da je se može opisati i kao rezultat kombinacije genetskog materijala Tine Turner i Cassandre Wilson (višestruko Grammyjem nagrađivane jazz pjevačice). Porečka publika morala bi se složiti da je riječ o ženi koja zna pjevati, koja je nadarena prekrasnim glasom i pjeva s lakoćom, a njezin nastup uživo upravo je poziv na ples. Mišljenja bi se, vjerojatno, razlikovala kada bi trebalo ocijeniti muziku koju pjeva, odnosno repertoar koji donosi publici, premda muziku predaje neposredno, od srca i, kako je rekla na početku koncerta, pronoseći ideju mira u svijetu. Premda bih, osobno, radije slušala »Ticket to Hide« u izvedbi liverpoolske četvorke, ipak me zaintrigirao podatak da je Gwen Hughes u svoj »rustični repertoar« pretočila i pjesme Led Zeppelina – što nismo imali prilike čuti u Poreču. No, na izvedbu »Georgia On My Mind« ni sam bard Ray Charles ne bi imao primjedbe – izazvala je žmarce. 

S. MATEJČIĆ, Glas Istre