Da li se koncept koji je baljanska lokalna vlast izabrala za turističko-urbanistički razvoj svoga mjesta kao »hotela« odupirući se pritiscima izgradnje apartmanskih naselja, može primijeniti i na druge gradiće u unutrašnjosti Istre čija se razvojna budućnost uglavnom oslanja na »apartmanizaciju« uz planirana golf igrališta?

Ovoga smo tjedna na televiziji mogli vidjeti vrlo, možda čak i malo pretjerano afirmativan prilog (novinarka je naime sva pucala od oduševljenja) o turističko-razvojnim planovima Općine Bale. Prekjučer smo o istoj temi, ali u malo smirenijem tonu, čitali i u našim novinama. Zanimljiva je bit što izvire iz rečenica kojima ljudi iz općinskog vodstva putem novinara izvješćuju javnost o dugotrajnim, a još nedovršenim poslovima i pregovaranjima s »partnerima« uključenima u izradu prostornih planova, s višim razinama vlasti i uprave, potencijalnim investitorima, malim čovjekom i krupnim kapitalom. Iz ta dva priloga, televizijskog i novinskog, izvire zaključak da je Općina Bale bila »izložena pritiscima« kojima se htjelo ishoditi mogućnost izgradnje velikih apartmanskih naselja na tom području, ali se tim pritiscima oduprla. Uspješno? To ćemo još vidjeti, jer u današnje vrijeme proklamiranog kapitalizma svakakvi su preokreti mogući, javna priopćenja se radi nekih ciljeva mogu i razlikovati od stvarnog stanja stvari, no iz svega toga proizlazi da nedvojbeno postoje dva različita, pa i suprotstavljena koncepta turističkog razvoja. Jedan je u našoj javnosti već neslužbeno nazvan »apartmanizacija«, dok drugi još nema ime, ali se čita iz sintagmi baljanskih čelnika o viziji njihovog mjesta kao »grada-hotela«.

Sad moram malo »izaći« iz Istre. Prije šest godina imao sam čast i zadovoljstvo biti gost francuskog grada Dinarda, obalnog turističkog mjesta na La Mancheu, »preko puta« Velike Britanije. Dinard je za njihove pojmove gradić, ima desetak tisuća stanovnika, konfiguracijom i oblikom dosta podsjeća na Rovinj. Stara arhitektura i povijesni spomenici, atraktivna okolica, kulturni turizam, gastronomske atrakcije, mnoštvo događaja, to su turistički aduti Dinarda i cijelog tog dijela pokrajine Bretanje, gdje je more tek nužno zlo, jer velike razlike između plime i oseke, od čak petnaestak metara, baš i ne omogućuju kupališni turizam na kakav smo kod nas navikli. Dinard ima četrdesetak hotela raznih kategorija, od najniže do najviše, ali za razliku od naših obalnih turističkih gradova nema hotele nanizane na betonskoj rivijeri izvan grada, niti mu je stara gradska jezgra, kao u nas, zapuštena i ruševna. Svi dinardski hoteli su u starom gradu. Naprosto, idete ulicom, i s lijeve i s desne strane nanizani su, recimo, stambena zgrada, prodavaonica, kafić, hotel, pa zatim pošta, škola, knjižara, ljekarna, i onda hotel, pa zatim trafika, prodavaonica suvenira, restoran, pa hotel. Hoteli na sve strane, uklopljeni u gradsko tkivo kao da su oduvijek tamo, kao da su prije sto-dvjesto godina građeni baš da budu hoteli. A nisu, pitao sam domaćine. Takav spoj urbanizma i turizma razvijan je desetljećima, i još se razvija. Već sam se tada zapitao zašto takvog koncepta nema i kod nas, u Istri?

Odgovor na to zadirao bi u kulturno-povijesne, sociološke, čak i filozofske sfere, ali pitanje zašto se takav koncept ne bi razvijao u budućnosti sasvim je u sferi realnog života. Jedan od odgovora očigledno pokušava dati i Općina Bale. Koja se usudila »oduprijeti pritisku«.

No, Bale vjerojatno nemaju iste polazne pozicije kao, primjerice, općine Motovun, Grožnjan ili Pićan. Turistička, a time i generalna ekonomska i razvojna budućnost tih gradića, kao i desetak drugih, oslanja se većim ili manjim dijelom na željenu ili do različite razine isplaniranu izgradnju golf igrališta. Uz njih žele se graditi i velika apartmanska naselja, to je čak i imperativ u pregovorima s potencijalnim investitorima, »pritisak« kojega poneki općinski čelnik možda i nije svjestan jer u tome vidi razvojnu šansu za svoju u pravilu siromašnu općinu skromnoga proračuna. Postoji li alternativa? Pogledajmo – s jedne strane ledina bez infrastrukture, zemljište koje se uz veće ili manje preinake želi urbanizirati i pretvoriti u zlatnu koku. S druge strane drevni stari gradić, atraktivan svojom poviješću i arhitekturom, koji je međutim polunapušten i dobrim dijelom ruševan. Sad treba uzeti kalkulator u ruke i odvagnuti donosi li više opće koristi izgradnja ogromnih smještajnih kapaciteta izvan grada-sjedišta općine ili adaptacija i ponovno privođenje svrsi brojnih neiskorištenih objekata u samome starom gradu? Ako je investitor već spreman ulupati milijune u novo naselje, zašto ga se ne bi pokušalo navući, preusmjeriti, potaknuti, stimulirati da ih uloži u stari grad? Koja bi od ovih opcija bila bolja za, recimo, Motovun, Oprtalj, Grožnjan, Pićan, Vižinadu, Sv. Lovreč? Naposljetku, zar takav recept nije dobrodošao i za istarske »velike« obalne gradove, čije stare gradske jezgre također nisu baš u blistavom, ni građevinskom ni demografskom, stanju? Još do prije nekoliko godina Pula je imala samo jedan hotel u užem gradskom području, a i Rovinj je također tek prije nekoliko godina dobio prvi hotel u unutrašnjosti gradske jezgre, na mjestu koje nije neposredno na rivi. Je li teško zamisliti, recimo, šest hotela duž porečkog Decumanusa?

Odgovore na sva ta pitanja mogle bi nam svima dati upravo – Bale.

D. Šišović, Glas Istre